Jesmo li svjesni razine vlastite političke i nacionalne kulture
Nakon nedavno objavljenog ličkog kodeksa “o potrebi poželjnog ponašanja” na Županijskoj skupštini HDZ-a, iznova se pokazala razina ne samo naše političke nego i nacionalne kulture. Taj nas je HDZ-ov naputak i kodeks ponašanja ujedno vratio i u vrijeme titoizma i ideološkoga jednoumlja, kada je bilo sveto sve što odredi Partija. Kada je propao komunizam, mislili smo da se takvi modeli ponašanja više nikada ne mogu ponoviti. Umjesto toga očekivanja, sada imamo ponovo iste obrasce javnog ponašanja. Poslije gospićkog naputka, čini se kao da živimo u Sjevernoj Koreji. Stariji među nama sjećaju se da je Titova Jugoslavija bila kao Sjeverna Koreja. Kad bi “najdraži sin naših naroda i narodnosti” dolazio u neko mjesto, radnici i službenici obično bi napuštali svoja radna mjesta i odlazili na ulice i formirali počasne špalire kuda bi Tito prolazio. Tada bi “spontano i na moj znak” pozdravljali Maršala, obično obučenog u bijelo svečano odijelo, koji bi radničkoj klasi redovito odzdravljao sa svojim kultnim bijelim rukavicama, iz luksuzne, bijele limuzine. Taj se stereotip narodnoga vođe zadržao i nakon prvih slobodnih, demokratskih izbora. Među Hrvatima je bilo i onih, nacionalno svjesnih, koji su shvatili da će se Titova Jugoslavija raspasti i da je tu šansa za stvaranje samostalne Hrvatske. Jedini sposobni demijurg za njezino stvaranje činio se tim svjesnim Hrvatima, dugogodišnji politički disident i nacionalni romantik dr. Franjo Tuđman. Ipak, unatoč svim zaslugama nije stvoren kult njegove ličnosti, premda ga i mnogi i danas drže “ocem nacije”. Taj kliše stvaranja političkih kultova, najprimitivnije je došao do izražaja u vrijeme Ive Sanadera. On je bio visok, naočit, rječit i otresit, pa se činilo da će objediniti i sve liderske osobine svojih prethodnika. Umjesto svega toga on se, na razočaranje puka te hrvatskih i europskih političkih elita, pretvorio u običnoga pohlepnika. Sada politički i moralni nadobudnici očekuju da se u novoga lidera pretvori i Andrej Plenković. No, ako se i budući stranački skupovi pretvore u nešto slično gospićkom skupu, onda će se i Hrvatska pretvoriti u intelektualnu i političku provinciju. U Hrvatskoj su se u zadnje vrijeme pojavile i druge političke opcije, koje se predstavljaju kao poštenije, čestitije i moralnije od HDZ-a i SDP-a. Sada se vidi da se radi o strančicama koje imaju istu ideološku, političku, kolektivnu i pojedinačnu paradigmu, kao i stranke čijim su se alternativama dugo i lažno predstavljale. Osobito Most, koji je svoju provincijsku bozu mnogima uspio podvaliti kao prvoklasni politički eliksir. Sada se pak vidi da im je jedino bilo stalo do vlasti. Oni funkcioniraju na biračkoj obmani i potrebi cijeloga društva za moralom i poštenjem. Već se dugo vidi da je sve to poza i obična laž. Tako se u posljednje vrijeme predstavljaju kao jedini zaštitnici naroda i Hrvatske, pogođenih aferom Agrokor. To licemjerje svoj je vrhunac doživjelo posljednjih dana, kada je Most na boce s vodom, postavio svoje mudrolije poput: “Obraz nema cijenu” i “Nemamo gazdu”. Pri tome je besramno i apsurdno što su to vjerojatno boce napunjene vodom upravo na Todorićevim izvorima. Kada se to ima u vidu onda se čak i sirovi gospićki naputci čine bezazlenijim i poštenijim.
Jedini zaštitnici naroda i Hrvatske svoju su provincijsku bozu uspjeli podvaliti kao prvoklasni politički eliksir