Omiljeni stihovi u kojima su slušatelji vidjeli upravo njega
Među najdražim pjesmama fra Bonaventure Dude bila je ona „Hoću li i ja u raj“fra Bonaventure Ćuka, koju je rado recitirao i citirao u raznim zgodama, a njegovi su slušatelji upravo u njezinim stihovima vidjeli samoga patera Dudu, skromnoga franjevca svetačkog života evanđeoske jednostavnosti i dubine. “Hoću li i ja u raj? – Htio bih, al’ sve se bojim, – Jer tamo će biti slava i sjaj, – A ja na niskom stojim. // Već ako imaš gdjekoji kutić, - I to je mnogo za me, - Stisnut ću tamo se ko suhi prutić, – Usko je moje rame. // Nikomu neću praviti sjene, – Bez buke bi to bilo. – Gospode, ne zaboravi mene, – Ako to ti je milo. // Ako ti nije milo prisuće – Takova odrpanca – Pusti da bar na vratima kuće – Čekam kog tvojeg znanca // Da ga zamolim da za me moli. – Ako se ni to ne da, – Ja ću svejedno čekati doli – Već i poradi reda. – Pa kad uđu kojim je dato, – I mjesta biti neće: – Nebo je malo, al ništa zato – Srce je tvoje veće!” U izjavi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti nakon smrti fra Bonaventure Dude stoji i ovo: Na svima razumljiv način tumačio je složene teološke i biblijske teme, kao i svu širinu, bogatstvo i smisao hrvatske duhovne baštine. „Bonaventura Duda jutros je, u devet sati, krenuo u raj, a nama je ostavio blagoslov svoga života“, bila je jučer prva poruka s kojom je stigla vijest o smrti legendarnog franjevca p. Bonaventure Dude, koji je jučer ujutro preminuo u Varaždinu u 94. godini, a u kojoj se saželo mnogo toga što je p. Duda živio. Bio je to, baš tako, još za njegova života hod prema raju. Svakodnevni, uporni, tihi i samozatajni, a po mnogima i pomalo svetački, hod jednog „malog brata franjevca i velikog čovjeka“prema Kraljevstvu nebeskom.
Sto kazeta propovijedi
Nakon odlaska p. Dude na „put prema raju“, mogu izostati one fraze koje se nižu nakon nečije smrti tj. da se radi o velikoj praznini i gubitku. Ne, jer p. Duda iza sebe nije ostavio prazninu, nego planinu, čitavu goru misli, knjiga, propovijedi, savjeta, poruka… Njegova biografija je impozantna, kako crkveno, tako i akademski. Bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, ali nadasve zanosni propovjednik i navjestitelj živoga Krista. – Ja sam bio propovjednik par excellence. Prije svega, kao redovnik i svećenik, a onda kao misnik, pa kao profesor, a zatim i po svome posebnom daru. Spomenut ću samo svoje propovijedi u našoj kaptolskoj crkvi od 1981. do 2009. A onda ističem posebno marijanske propovijedi, o čemu sam izvijestio u intervjuu u Međugorju, itd. Propovijedam li “iz glave” kako me pitate? Bio sam sretan uvijek kad sam uspio pripremiti i napismeno svoje propovijedi, ali sam ih sve govorio “napamet” kao “iz glave”, ali više iz srca i često sam u samoj propovijedi istaknuo ovu ili onu notu koju prije nisam predvidio. Imao sam oko 100 kazeta snimaka mojih propovijedi, ali sam to dao u opticaj i ne znam gdje ih sve ima – ispričao nam je za 90. rođendan, kada nas je (bez štapa!) proveo kroz cijeli franjevački samostan na zagrebačkom Kaptolu, zaželjevši na kraju još nešto odsvirati na orguljama na koru, što nije uspjelo, jer su bile zaključane. Bio je glavni urednik tzv. zagrebačke Biblije i prevoditelj Novog zavjeta, no kada bi se sa sugovornikom našao u razgovoru, ta njegova erudicija i znanje ne samo da nisu dominirali u razgovoru, nametali se ili razmetali, nego upravo suprotno. Fra Duda uvijek je nastojao biti manji od svoga sugovornika, pažljivo ga slušati i umanjivati se pred njim tako dugo i uporno dok ga nije razoružao i osvojio svojom evanđeoskom jednostavnošću, odajući svakim svojim pogledom, pokretom i riječju da svetost nije samo nešto nebesko i nedodirljivo, nego i nešto svakodnevno, ljudsko i dohvatljivo. Kako? Pa upravo po njegovu primjeru svakodnevna prispodobljavanja s Kristovom riječju, suobličavanja s Kristovim likom, baš kao što to čovjek zamišlja da je sv. Franjo, kojega je p. Duda odlučio slijediti, živio u svoje vrijeme. O smrti i uskrsnuću često je razmatrao u svojim tekstovima i propovijedima, a u jednom razgovoru rekao nam je kako se sve kršćane koji su živjeli kao Kristovi učenici i nasljedovatelji čeka spasenje, ali i šire. Kako šire, pitali smo ga tada?
Jedina vrata u vječnost
– Svi koji makar za Krista nisu ni čuli ni znali, ili su o Kristu krivo poučeni, a živjeli su, da kratko kažemo, kako Bog zapovijeda, i oni će ući u vječni život kroz jedina vrata, a ta su – KRIST ISUS. O tom imamo vrlo lijep tekst Drugog vatikanskog koncila u konstituciji “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 22: Čovjek “pridružen vazmenom otajstvu i suobličen Kristovoj smrti, on – ojačan nadom – htjet će ususret uskrsnuću. To ne vrijedi samo za Kristove vjernike nego i za sve ljude u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve (Rim 8,32) i jer je konačni čovjekov poziv zaista samo jedan, i to božanski, moramo držati to da Duh Sveti svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi tom vazmenome otajstvu – odgovorio je fra Bonaventura Duda o smrti i spasenju, stvarnosti čiji od jučer i on dionik.