Enciklopedija narodne, katoličke običajne baštine
Knjiga može biti i priručnik učiteljima, studentima koji se zanimaju za tradicijsku kulturu i folklorašima ivica.beti@vecernji.net Iz tiska je u nakladi Franjevačkog samostana u Čakovcu izišla knjiga “Međimurska narodna, katolička običajna baština” autora prof. emer. Stjepana Hranjeca, koju je jedan od recenzenata mons. Juraj Kolarić nazvao duhovnom enciklopedijom Međimurja. Autor, ugledni hrvatski znanstvenik i bivši predavač na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, odlučio je obraditi područje katoličke baštine, na što ga je, kaže, potaknula činjenica da je tradicijska običajna baština nastajala u vrlo uskoj vezi s kršćanskom, katoličkom, a drugi je poticaj, napominje, “iritantne naravi”.
Primjer je običaj na Cvjetnicu
– Naime, u novije vrijeme, kad god je riječ o duhovnome u tradicijskoj običajnoj baštini, poglavito međimurskoj, traže se i interpretiraju u velikoj mjeri tek samo pretkršćanski slojevi i tragovi. Nema dvojbe da ćemo i u međimurskoj običajnoj baštini naći više rudimenata prijekršćanskih, praslavenskih vjerovanja, ali su oni posve kristijanizirani te ih današnji njihov nositelj ne doživljava kao nekršćanske. Uzmimo, recimo, običaj na Cvjetnicu: narod je ubrane grančice bacao preko krova ili zaticao na istaknutom mjestu u kući da ga očuvaju od groma, što je svehrvatski običaj, ali tek nakon što su bile blagoslovljene! Nikad neblagoslovljene! Spomenuti pristup najvjerojatniuime je je motiviran globalnom sekularizacijom, u kojoj se sve što je kršćansko, poglavito katoličko, zaobilazi, prešućuje, marginalizira. Knjigom sam, barem za moj rodni kraj i njegove nositelje tradicijske duhovne baštine, želio pružiti što objektivniju današnju sliku, temeljenu na terenskoj građi i informaciji preko pedesetak kazivača – kaže Hranjec. Knjiga je, dakle, jedinstvena po tome što su na jednome mjestu objedinjene i prikazane narodna i katolička baština međimurskoga kraja. Govoreći o običajnoj baštini, kao jedan od popularnih primjera spominje “spričavanje” koje se čulo nad grobnom jamom, kad se kantor uime pokojnika opraštao od najbližih. – Običaj je posve zamro, ali se ispričavanje očuvalo u svadbi, kada voditelj svatova, starešina ili kapitan, govori, “ispraćava”