INTERES, BRAĆO, A NE LJUBAV I MRŽNJA!
Opasno je državnu politiku temeljiti na osećanjima i pogubno je verovati da nam se uzvraća istom merom
Dvojica oficira, sovjetski i nemački, nisu ni sanjali da će njihovo srdačno rukovanje negde u Poljskoj 6. oktobra 1939. biti ovekovečeno u jednu od najpoznatijih fotografija u istoriji. Stisak njihovih ruku u momentu kada jedan drugom saveznički čestitaju na zajednički obavljenom poslu komadanja Poljske ostaće večni simbol trijumfa interesa nad ideologijama i nad snagom nacionalnih osećanja. Ova dvojica partnera će već za manje od dve godine, u junu 1941. godine, biti ljuti neprijatelji, kada će nacisti proterati Crvenu armiju iz Poljske, u sklopu svoje invazije na SSSR.
Učimo iz istorije
Da, Sovjeti i Hitlerova Nemačka jesu bili saveznici na početku Drugog svetskog rata. Ratovali su rame uz rame, zajedno su okupirali Poljsku, baš kako su to dogovorili ministri spoljnih poslova Molotov i Ribentrop. Moskva i Berlin tada su imali zajedničke interese, a oni su bili neuporedivo jači od ideologija komunizma i nacizma. Posle dve godine interesi su im se razišli, ali i dalje su bili jači od ideologija i nacionalnih osećanja. Podsećanje na davne oktobarske dane 1939. u Poljskoj nije tek prigodni izlet u istoriju. Ovo podsećanje ima nameru da nas po ko zna koji put vrati u realnost međunarodnih odnosa, u kojima su prijateljstva i bratstva kvarljiva roba, a samo interesi večni. Naša realnost je danas takva da nam je ovo podsećanje neophodno, jer ne bi valjalo da još jednom pomislimo da u svetu imamo prijatelje i neprijatelje. Imamo samo one sa kojima se naši interesi podudaraju i one sa kojima se naši interesi razilaze. Jednostavno je, jer niko ni prema Srbiji ne prilazi sa osećanjem prijateljstva/neprijateljstva, već jedino i isključivo sa pozicije interesa svoje zemlje.
Od Vilsona do Staljina
Ovog jula obeležili smo stotinu godina od dirljivog momenta kada je američki predsednik Vudro Vilson naložio da se na Beloj kući istakne zastava Kraljevine Srbije, u znak poštovanja prema herojskoj borbi njenog malog naroda protiv neuporedivo jačeg neprijatelja u Prvom svetskom ratu. Srbija je tada imala Ameriku za snažnog saveznika, jer su se njihovi interesi podudarali, obe zemlje ustale su protiv imperijalnih ambicija Austrije i Nemačke u Evropi. A gest predsednika Vilsona samo je emotivna posledica ove interesne bliskosti. Srbija je tada bila i saveznica Velike Britanije, koja je otvorila svoja vrata za decu izbeglice, zbrinula ih i školovala. Dirljiv gest jeste i dokaz saosećanja i solidarnosti sa Srbijom, ali on potiče iz prethodne činjenice da su Srbija i Velika Britanija bili ratni saveznici, pošto su im se - interesi podudarali.
Tito i Staljin jesu bili ideološka braća, kao komunisti delili su i interes da uspostave socijalizam na celoj planeti, ali umalo nisu zaratili kada je jugoslovenski maršal odbio da njegova zemlja postane još jedna sovjetska republika i potražio samostalni put. Odmah se videlo da su se njegovi (i jugoslovenski) interesi da gradi samostalnu i nezavisnu zemlju podudarili sa interesima Zapada, koji mu je u tome zdušno pomogao, ostvarujući istovremeno sopstveni interes, a to je sprečavanje širenja komunizma po Evropi.
Propuštena šansa
Zapad jeste stavio SR Jugoslaviju u ekonomsku izolaciju devedesetih godina, ali Beograd je prekidom rata u Bosni dobio šansu da postane partner SAD i zapadnoevropskih zemalja. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu 1995. godine, Bil Klinton je to otvoreno i pokazao pitajući Slobodana Miloševića šta SAD i američki narod mogu da urade za Srbiju i srpski narod? Umesto da u tom pitanju prepozna široko otvorena vrata za ostvarenje najvažnijeg interesa svoje zemlje, da izađe iz izolacije, postane partner Zapada i tako se ekonomski revitalizuje, Milošević je američkom predsedniku rekao da „obojica znaju da Li Harvi Osvald nije ubio Kenedija“! Da li bi četiri godine kasnije bilo bombardovanja i razaranja Srbije da je Milošević, kao predsednik kome je to posao i ustavna dužnost, drugačije odgovorio na Klintonovo pitanje i vodio računa o interesima zemlje, umesto što je želeo da dobije materijal za razmetanje pred svojim pajtašima u Beogradu, uz „čivas“? Bez dileme - ne bi! U momentu kraja rata u Bosni Srbija i SAD imali su identičan interes stabilizaciju prilika na Balkanu i okretanje obnovi i ekonomskom rastu. Milošević je, međutim, želeo da i dalje ima neprijatelja, bez obzira na to što to nije bio interes njegove zemlje.
Učimo od Rusije
Umemo li danas da prepoznamo, pre svega, šta je interes Srbije u vezi sa Kosovom, a potom sa kim u svetu taj interes možemo da ostvarimo. Prvi deo pitanja ima jasan odgovor i formulisan je u politici predsednika Aleksandra Vučića - dugoročno miran odnos sa kosovskim Albancima, baziran na kompromisu, a ne na konfliktu sa njima, potpuna zaštita prava i interesa kosovskih Srba, kao i srpske istorijske baštine. Ovaj strateški nacionalni interes ostvariv je jedino u saradnji (a ne u sukobu) sa onim zemljama sa kojima Srbija deli druge ključne interese i sa kojima je najjače povezana ekonomskim, kulturnim, obrazovnim, pa i demografskim vezama, sa zemljama sa kojima deli političke i civilizacijske vrednosti demokratije, a to su Zapadna Evropa i SAD.
Čak i ako su naša verska, nacionalna i patriotska osećanja bliža istoku i Rusiji, te stvari ne treba mešati sa državnim interesima. Opasno je državnu politiku temeljiti na osećanjima i pogubno je verovati da nam se uzvraća istom merom. Kao i svaka druga velika i ozbiljna država, i Rusija prema Srbiji pristupa isključivo vođena interesima, ekonomskim, političkim i bezbednosnim.
Ona je dovoljno velika, jaka i odgovorna prema sebi da dopusti da je prema bilo kome u svetu vodi srce, a ne razum i interes. Srbija nikada neće biti velika kao Rusija, verovatno još dugo neće biti jaka kao ona, ali nema nikakvog razloga da ne bude odgovorna prema sebi bar onoliko koliko je to Rusija prema sebi i svojim interesima.
Predsednik Vučić jasno je prepoznao šta su nacionalni interesi Srbije i kako ih ostvariti