Gresi, hajke i deca između
Neka vas ne lažu: linija između novinarskog istraživačkog teksta i hajke na pojedinca ili organizaciju nije ni tanka ni neprimetna. Mnogo je u Srbiji medijski nepismenih, ali ima nas još koji jasno vidimo tu razliku. Isto tako, ni granica između legitimne zabrinutosti za legalitet rada, recimo, humanitarnih organizacija koje skupljaju novac za lečenje dece i političkog spina takođe nije neprimetna linija u pesku. Ako se inspirator još i može sakriti iza naivne fasade, rad mašinerije koja projekat od opšteg značaja uvaljuje u blato partikularnih interesa jasno je vidljiv, a motiv neprijatno očigledan.
Igora Jurića provlačilo je po blatu prethodnih nekoliko dana. Igrom slučaja, taj se napad poklopio sa kritikama koje je na račun poslanika vladajuće koalicije Jurić izneo zbog toga što su ljudi koje smo izglasali da nas zastupaju u Narodnoj skupštini odbili da uzmu u razmatranje izmene krivičnog zakona iza kojih je prethodno peticijom stalo na desetine hiljada građana Srbije. Možda ta dva događaja tendenciozni tekst i poslanička bezobzirnost - nemaju nikakve uzročno-posledične veze. Možda. Bilo kako bilo, Jurić je dospeo u situaciju da objašnjava i svoj način upravljanja fondacijom koja nosi ime njegove ubijene ćerke i (posebno komplikovano) svoje greške iz prošlosti. I uradio je časnu i hrabru stvar: priznao je da je pre nekoliko godina bio osuđen zbog krađe goriva, za šta je kaznu uredno odslužio. Negirao je, istovremeno, da je gorivo krao zbog kockarskih dugova. „Afera“je na taj način zatvorena.
# Ljudi greše: Igor Jurić bez sumnje jeste pogrešio, ali nije izgubio kompas
I? Šta smo dobili od ove gadosti? Čovek koji je na najstrašniji način izgubio ćerku posredno je optužen da je na njenoj smrti profitirao (svoje džepove punio novcem od prodaje majica sa ćerkinim likom), da je u osnovi prevarant i lopov; otvorene su mu rane sa kojima svakodnevno živi godinama; mučen je i čerečen javno. Zbog čega? Iz ovog pisanja nije potekla nikakva krivična prijava, nikakva istraga, nikakva poslanička inicijativa. Čak ni Jurića nisu uspeli da kompromituju - podrška njemu i njegovim nastojanjima samo je porasla.
Ljudi greše, i Igor Jurić je, nema sumnje, pogrešio kada je počinio krivično delo o kom je govorio javno. To, međutim, ne znači da je njegova borba besmislena ili na bilo koji način moralno kompromitovana. Svime što je do sada uradio za bezbednost sve dece u Srbiji zaslužio je poverenje. Zato ne sme, kao što ponekad u trenucima slabosti najavljuje, da odustane, da digne ruke od svega. Umesto toga, mora da opravda naše poverenje. Ne sumnjam da će to i učiniti.