Postdavosna depresija

Zaboravite na izlizanu priču o vrijednostima koju su recitovali direktori. Nedostaje im iskrenost koju je imao Michael Douglas u filmu Wall Street

Dani - - Svjetski Eksperti Za Dane - Piše: JOSEPH E. STIGLITZ (AUTOR JE DOBITNIK NOBELOVE NAGRADE ZA EKONOMIJU I PROFESOR NA COLUMBIA UNIVERZITETU)

Prisustvovao sam godišnjoj konferenciji Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u Švicarskoj - gdje se takozvane globalne elite sastaju da raspravljaju o svjetskim problemima još od 1995. Nikada nisam dolazio više potišten nego ove godine.

Svijet muče gotovo nerješivi problemi. Nejednakost je u porastu, naročito u zemljama s naprednom ekonomijom. Digitalna revolucija, uprkos svom potencijalu, sobom nosi i ozbiljne rizike po ugrožavanje privatnosti, bezbjednosti, poslova i demokratije - što su izazovi koji su ujedinjeni sa rastućim monopolom moći nekoliko američkih i kineskih giganata, uključujući Facebook i Google. Klimatske promjene su prerasle u egzistencijalnu prijetnju cijeloj globalnoj ekonomiji kakvu poznajemo.

Možda su od ovih problema depresivniji samo odgovori na njih. Sigurno je da u Davosu direktori iz cijelog svijeta većinu svojih govora započinju ističući važnost vrijednosti. Njihove aktivnosti su, kako tvrde, usmjerene ne samo na povećanje profita za vlasnike dionica nego i na kreiranje bolje budućnosti za njihove radnike, zajednice u kojima oni rade i svijet u cjelini. Čak su verbalno spremni i da odgovore na rizike koje nose klimatske promjene i nejednakost.

Ali, nakon njihovih govora ove godine u Davosu, svaka preostala iluzija da su vrijednosti ono što motiviše direktore je raspršena. Rizik koji njih izgleda najviše zabrinjava je populistička reakcija protiv takve vrste globalizacije kakvu su oni oblikovali - i od koje su imali neizmjernu korist. Ne iznenađuje to što ove ekonomske elite jedva da poimaju do koje mjere je taj sistem iznevjerio velike dijelove populacije u Evropi i SAD-u učinivši da stvarni prihodi domaćinstava stagniraju, a prihodi radnika znatno opadaju. U SAD-u je očekivani životni vijek manji već drugu godinu zaredom, među onima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje njegovo smanjenje traje mnogo duže.

Nijedan od američkih direktora čiji sam govor slušao (ili o kojem sam nešto čuo) nije spomenuo netrpeljivost, mizoginiju ili rasizam predsjednika Donalda Trumpa, koji je prisustvovao događaju. Nijedan nije spomenuo nemilosrdni tok neukih izjava, otvorenih laži i naglih postupaka koji su narušili ugled američkog predsjednika, a samim tim i SAD-a, u svijetu. Niko nije spomenuo napuštanje sistema za utvrđivanje istine i istine same po sebi.

Zaista, niko od američkih korporativnih titana nije spomenuo redukcije koje je administracija uvela na finansiranje nauke, koja je tako važna za jačanje komparativne prednosti američke ekonomije i podršku porastu životnog standarda Amerikanaca. Nijedan nije spomenuo to što Trumpova administracija odbacuje međunarodne institucije, niti napade na domaće medije i pravosuđe - što se može smatrati za napad na sistem kočnica i ravnoteža koji podupire američku demokratiju.

Ne, direktori u Davosu su oblizivali usne zbog zakona o poreskim olakšicama koje su Trump i republikanci u Kongresu nedavno odobrili, a koji će donijeti stotine milijardi dolara velikim korporacijama i bogatim ljudima koji ih posjeduju i upravljaju - ljudima kakav je i sam Trump. Oni nisu zabrinuti zbog činjenice da će isti taj zakon kada bude potpuno proveden, dovesti do povećanja poreza za najveći dio srednje klase - grupe čija se bogatstva smanjuju posljednjih tridesetak godina.

Čak ni u njihovom suženom materijalističkom svijetu, u kojem je rast važniji od svega, Trumpov poreski zakon ne treba slaviti. Na kraju krajeva, on će umanjiti poreze na spekulacije nekretninama što je aktivnost koja nigdje nije dovela do održivog razvoja, ali je svuda doprinijela povećanju nejednakosti. Zakon također nameće poreze za univerzitete kao što su Harvard i Princeton - koji su izvori brojnih važnih ideja i inovacija - i dovest će do niže javne potrošnje na lokalnom nivou u dijelovima zemlje koji su napredovali upravo zato što je investicije u obrazovanje i infrastrukturu učinio javnim. Trumpova administracija je jasno spremna da ignoriše očiglednu činjenicu da su u 21. vijeku za uspjeh neophodne veće investicije u obrazovanje.

Čini se da su za direktore u Davosu poreske olakšice za bogataše i njihove korporacije, zajedno sa deregulacijom, odgovor na probleme svake zemlje. Oni tvrde da će takozvana Trickle-down ekonomija na kraju dovesti do toga da cjelokupno stanovništvo ima ekonomske koristi. A dobra srca direktora su izgleda sve što je potrebno da se osigura zaštita životne sredine, čak i bez odgovarajućih propisa.

Pa ipak, pouke koje nam je donijela historija su sasvim jasne. Trickle-down ekonomija na funkcionira. A jedan od ključnih razloga što je naša životna sredina u tako neizvjesnoj situaciji je to što se korporacije, same za sebe, nisu pridržavale svoje društvene odgovornosti. Bez nametanja efikasnih propisa i prave cijene koju treba platiti za zagađivanje, ne postoji nijedan razlog da vjerujemo da će se oni ponašati drugačije nego do sada.

Direktori u Davosu su bili euforični zbog rasta i povećanja njihovih profita i kompenzacija. Ekonomisti su ih podsjetili da taj rast nije održiv i da nikada nije bio inkluzivan. Ali takvi argumenti imaju malo uticaja u svijetu u kojem caruje materijalizam.

Zato zaboravite na izlizanu priču o vrijednostima koju su direktori recitovali u uvodnom djelu svojih govora. Možda im nedostaje iskrenost koju je imao Michael Douglas u filmu Wall Street iz 1987., ali poruka se nije promijenila: “pohlepa je dobra”. Deprimira me to što, iako je poruka očigledno lažna, mnogi moćnici vjeruju da je istinita.

U Davosu su direktori bili euforični zbog rasta, velike dobiti i ogromnih naknada. Ekonomisti su ih podsjetili da taj rast nije održiv i nikad nije bio inkluzivan; ali u svijetu gdje je pohlepa uvijek dobra, takvi argumenti imaju malo utjecaja

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.