Demoni međuvremena

Dani - - News -

Zemlja koja ima ovakvo susjedstvo, a naša ga srećom ima, ne treba da brine za mir i stabilnost. Jasno je, biće nemirno. Ko zna šta u mjesecima koji dolaze nosi život, kakve sve horde i pošasti pohode ka BiH

ežak je mjesec iza nas. Sad kad pogledam, čini mi se da je sve kroz iglene uši nešto prošlo. Ali evo proljeće je zakucalo na mala vrata i sad tereti bar ne pušu onako hladno za vrat. S vremenom se ipak kod nas, kao ni s ljudima, nikad ne zna, ali je sigurno da smo ubrzali sat unaprijed i da sad jurimo ka vrelom oktobru i danima dugim unedogled.

Istina, teško mi je pao taj oteti sat. Taman sam se s noćnog osmatranja grada vratio doma s mišlju o velikim intelektualnim poduhvatima, ali neosjetljivi vremenski nadzirači pomjerili su me unaprijed i sve raspršili. I nema se tu šta dodati, niti učiniti. Ostaneš na momenat u procjepu, opsjednu te demoni međuvremena, sve se izmiješa i ispremeće. Pa se i svašta dešava i svašta priviđa. Trebalo bi ipak ovdje možda razmisliti o ruskom scenariju; ne bojte se, ne mislim na Noćne vukove iz sibirskih stepa i moskovskog kriminalnog podzemlja koji jurišaju na naš Ustavni poredak, već da se kako je to u Rusiji odlučeno ukine pomjeranje sata gore-dolje.

Sludi nas ovo ovako. A nije ni taktično, jer tako, u mjesecu kad sat pomjera se, kod nas se otvore svakakvi ponori, pa na scenu stupaju i zvani i nezvani gosti. Kako drugačije objasniti recimo sve češće ukazanije Mustafe Busuladžića i činjenicu da se u Sarajevu vodila odsudna bitka oko jednog fildžana ili pak umnožavanje novih političkih subjekata geometrijskom progresijom.

Svi će, dakako, na izborima ponuditi neviđeno razrješenje naše situacije i tako nas povesti putem oslobođenja. Da ne govorim o četnicima iz Draževine i kako će to uticati na put Noćnih vukova i obrađivanje voćnjaka predsjednika Republike. Iste one Republike u kojoj policija reaguje promptnije na markerom iscrtanu glavu predsjednika, nego na nerazriješena ubistva i kriminalne pljačke imovine građana. Sve je, kažem vam, do tog izgubljenog sata. Jer u njemu se, a ni svjesni nismo, uvuče sve ono demonsko što razara i unosi nemire. Ne znaš onda kad će odakle pući i ko će s koje strane udariti i navaliti na ovu goloruku nejač.

Ljeto je, dakako, vrijeme razbibrige i festivala, pa se nema kad pravo ni misliti ni o Askerima, Vukovima, ni o onim trećim, šestim i desetim, već se gleda na aranžmane za egzotične destinacije ili bar tradicionalno dragi Jadran. Druga je stvar sad što se stvari ipak dešavaju, ali koža kao da ljeti otvrdne, pa nit ko misli na rat, nit se kome mili mislit na oktobar. No, on, ipak, neumoljivo ide ka nama. Taj sudbonosni deseti mjesec, zar mu ne vidite kobne predznake u nebeskim tijelima i događanjima u susjedstvu.

Eno kako naši istočni susjedi muku muče sa igrokazima na Kosovu, oni su kao htjeli da budu u miru s Albancima, ali ne daju im. Ono, jesu prošle godine poslali voz koji nikad neće doći, pa su sad pomislili da bi se moglo i drugojačije nešto poručiti na Kosovu, kao ono tipa “ne čujem dobro, ali biće hapšenje”. I voistinu, bi hapšenje, pa sad mi strepimo kako će Čovjek-usna reagovati, hoće li se Republika Srpska umiješati u konflikt ili će Ivanić ponovo vaditi vizu za Kosovo? Sa druge strane, dok su zapadni susjedi bili zgroženi našom orijentalnom mizoginijom i seksizmom, Istanbulska konvencija im je zašla iza leđa i sad se nema kud dalje. Može se, kažu, i nasilje primijeniti, ali da muško i žensko budu isto, e to nikako. To su valjda te evropske vrijednosti na predziđu kršćanstva, šta li.

Zemlja koja ima ovakvo susjedstvo, a naša ga srećom ima, ne treba da brine za mir i stabilnost. Jasno je, biće nemirno. Ko zna šta u mjesecima koji dolaze nosi život, kakve sve horde i pošasti pohode ka BiH. Šta li će preletjeti preko Drine, a šta preko Une. Šta se spustit s Kupresa, a šta s Romanije.

Za to vrijeme, ne moramo brinuti o unutrašnjem miru. Tu sve funkcioniše. Mirni smo i strpljeni, dojma sam, za još najmanje stotinu godina neizvjesnosti. Dotad će se stvari već nekako same od sebe riješiti ili ćemo se radikalizirati i implodirati u jedan veliki hoas, a onda slijedi ponovo mukotrpan proces pomirenja i integracija u vaseljenski dunjaluk. Moguće je, jedino, da će nas nekako generacije što dolaze zaboraviti, i nas i naše dramaturgije, pa se polako premetnuti u neki bolji svijet. Ne, dakako, ova delinkventna djeca što straše nastavnike lažnim dojavama o bombama, niti oni nesretnici što po utakmicama skandiraju genocidne namjere, već ona plemenita stvorenja kakva sam, recimo, nedavno susreo u Istorijskom muzeju BiH.

Čitajući tri dana za njih književnost, shvatio sam, možda ipak preoptimistično, da nas generacije novog milenija prevazilaze kao nekoć mi preskakalima ograde koje su nas zaustavljale na putu ka slobodi šume. Sve one naše fantazme, fantomske boli za nekakvim nikad življenim vremenima, izgledaju u susretu sa tom djecom kao nekakve nerazumne brljotine. Biće, čini mi se, dobro, treba nas preskočiti, izbrisati. Dakako, ako već dogodine ne budu svi u Njemačkoj..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.