Kako nije propao pop-rock

Dani - - Amuse, Sudbo Kleta - Piše: EDIN SALČINOVIĆ

Ovo Sarajevo glavni grad, a vidi vremena Anonimni sarajevski taksista

Ovako je to ispričao debeli Memo, uz pive i mezu, u nedjelju, 25. marta 2018. godine: Sarajevo - grad bez sadašnjosti, čaršija sa bezbrojnim prošlostima. Sve što se u ovom gradu događa samo je sjenka nekog prošlog. Francuzi kažu tout passe. Sjenka je blijeda, što no se kaže nekonzistentna, ne znamo imal’ je il’ nema, a prošlost ima milijardu boja, nekakvi konji vuku neki tramvaj, i svečano maršira neka pobjednička vojska, i trče neka djeca sa zmajevima, i nekakve olimpijske igre se održavaju, i nekakvi navijači slave titulu, i maksuz dolaze nekakvi Japanci da slušaju Sarajevsku filharmoniju. Niko vam u Sarajevu ne zna za sada, i ako ga pitate kako je, on će reći prije je bilo bolje i pokazat će rukom: eno tamo te bolje prošlosti, i eno je i tamo, i ondje na onim crnim i crvenim pločicama. Neki dan mi u kancelariju uđe čovjek, lud frajer, kaže, evo ja sad s utakmice, dva nula smo dobili. A presjeklo nas sve na kraju, nakav Ćuhai promaši stopostotnu.

Welcome to Kapadžebo

A ima opet ljudi, recimo ovi iz politike, oni hoće da slažu da u Sarajevu ima i sada i sadašnjost. I da nas k’o biva uvjere da je tako, oni ti promijene ime neke ulice, il’ neke škole, il’ mosta. Promijeniš ti Kralja Tomislava u Ulica Koševo, al’ opet u njoj u prvi akšam, što se kaže u knjigama u predvečerje, zatvaraju svoje dućančiće neki bakali, koji su ta ista vrata zabravljali istim katancima i prije nego što se ulica zvala Kralja Tomislava.

Neko opet kaže da je Sarajevo evropski Jeruzalem, malo skromniji veli da je tek Jeruzalem na Balkanu, a ni jedan ni drugi ne misle na današnji Jeruzalem, niti na Jeruzalem u koji je Isus Hristos ujahao na magarcu i iz kojeg je odveden na Golgotu, niti na onaj Jeruzalem u koji je kao pobjednik ušao sultan Salahudin, nego na neki Jeruzalam kakav nikad nije postojao, i kakav su Sarajlije izmislile da bi mogle reći: takav je naš grad, onakav kakav nikad nije postojao.

Još kroz ovaj grad od četiri stotine koraka prolazi putopisac Evlija Čelebija. Kad napiše: “To je krasan i malen grad, sazidan od kamena na jednom visokom brdu. Na sjevernoj je strani mali opkop (hendek), ali s južne i jugoistočne strane (kibla) sve dolje do rijeke Miljacke, ima provalija kao pakao, duboka za dva minareta. S ove strane tvrđava je jako ruinirana, ali joj se otuda uopšte ne može nauditi. Međutim, sa strane druma za Mokro i od uzvišica (havale) što se nalaze s onu stranu Degirmenlije (Mlini) ova je tvrđava u tako ruiniranom stanju da nikako ne bi mogla odoljeti udarcima topa”, Sarajlije njegove riječi čitaju kroz suze, oni malo odvažniji tek s uzdasima, a svi mu pričaju o boljoj prošlosti, prije nego što su topovi pukli i kad tvrđava nije bila ruinirana.

Ovaj grad ti je jedna urbana vremenska petlja, ideš ti Osmanskim carstvom, kad evo te najednom usred K.u.K. monarhije, hoćeš da se vratiš, skreneš u prvu lijevo, kad nekakva plava, bijela i crvena zastava, i na njoj crvena petokraka, pojuri tu neki autobus, ti ispred njega uletiš u park, kad tamo nekakvi vitezovi sa nekakvim ljiljanima, pita te jedan nešto na nekom jeziku, malo je to k’o naš, a više ko

Pa kako nije propalo ni Bosansko kraljevstvo, ni Otomansko carstvo, ni Austro-Ugarska, ni Jugoslavija, tako nije propao ni sarajevski pop-rock. I traje to

Iz koje je prošlosti ispala ta Asocijacija kompozitoramuzičkih stvaralaca, je l’ tu i Avdo Smajlović član il’ nije i što on nije predsjednik, je l’ to, kako se kaže, tijelo, taj organ, iz jednog vremena il’ su se i u njemu vremena preplela, vjerujte, ja ne znam. Ama sam siguran da su i Merlin i Brega iz prošlosti, oni u sadašnjosti ne mogu postojat i bit za nešto bitni, nema teorije

A eto, u tom AMUS-u oni vam u ruke dobiju 2,5, možda i tri miliona maraka, koliki je, bratbratu, godišnji prihod od naplate autorskih prava

slovački, ti brže-bolje na drugu stranu, izbiješ pravo na pop rock dernek. A najgore je kad na čvor udariš, to je vazda rusvaj i havarija, tu samo gledaj kako da živu glavu izvučeš.

E kad spomenuh pop-rock, ta sarajevska pop-rock škola, to ti je posebna priča. Bilo je tog pop-rocka svugdje po svijetu, nije da nije, ama je sve propalo, a ako nije, onda odumire k’o gavijal. Sviralo se u međuvremenu svakakvih muzika, i death metal, i darkwave, i shoegaze, i trip hop, i acid house, i world music, i ambiental, i ethno jazz, samo u Sarajevu gdje god kreneš, ako nisi udario na saz i sevdah, udariš na pop-rock. Kaže, retro šik. Pa svagdje je retro šik, samo u Sarajevu retro autentika. Pa kako nije propalo ni Bosansko kraljevstvo, ni Otomansko carstvo, ni Austro-Ugarska, ni Jugoslavija, tako nije propao ni sarajevski pop-rock. I traje to. Eno neki dan se, nema ni dvije hefte, k’o da je ‘88, zakačili Brega i Dino Merlin.

Teško meni sa tobom...

Da tog nije bilo, i da portali nisu pisali o tome, ne bih ni znao da kod nas postoji Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca. Sad, kako su oni od toga dobili AMUS ja ne znam, a ne znam ni što nisu malo izokrenuli slova da se to ne kaže amus, jer zna se šta insan prvo pomisli kad čuje amus, ja neću govorit. Uglavnom, Merlin, tj. Edin Dervišhalidović, predsjednik je tog AMUS-a, a Brega i još 129 članova tražili vanrednu skupštinu. Ta je skupština trebala bit sad u srijedu, a trebalo se diskutovat i debatovat o nepravilnostima u radu predsjednika Skupštine, znači Dine Merlina, o nepravilnostima u radu Upravnog odbora, Nadzornog odbora i Stručne službe AMUS-a.

Napisaše novinari da se očekuje burna sjednica, tj. skupština, vanredna, al’ dva’est prvog pioniri huknuše. Ne bi ni sjednice, a kamoli bure. Vanredna sjednica Asocijacije kompozitora i muzičkih stvaralaca, pa u zagradi AMUS, koja je bila zakazana za 21. mart, otkazana je zbog nedostavljanja materijala neophodnih za njeno održavanje, pamtim kako je pisalo k’o da sad čitam. Tek kasnije se ispostavilo da je sjednicu otkazao predsjednik Skupštine, zato što Zlatan Burzić i Ismet Polovina nisu dostavili materijale. Objavilo i opoziv sjednice. Evo saću vam pročitat (tu uzme mobitel, pa nam počne čitat): “’Nakon što sam primio zahtjev za sazivanje vanredne sjednice Skupštine AMUS-a potpisan od gospodina Zlatana Burzića i Ismeta Polovine sa spiskom od 130 članova, istog dana sam sazvao sjednicu. Prema propisima, morali su dostaviti neophodne materijale do 14. marta. Međutim, nisu dostavljeni’, stoji u opozivu sjednice koji je potpisao Dervišhalidović”.

I još ispade da je sazivanje Skupštine AMUS-a skup i zahtjevan proces (opet se zagleda u mobitel): “’Ukoliko pojedini članovi žele da organiziraju sjednice Skupštine AMUS-a da bi riješili vitalna pitanja, više nego dobrodošli su da to i urade. Samo se nadam da će ubuduće uzeti u obzir istinsku cijenu koju organiziranje takve sjednice podrazumijeva’, dodao je Dervišhalidović”.

E nova vam je sjednica zakazana za 9. maj, ta je k’o biva redovna, i tada će, što bi novinari rekli legendarni Goran Bregović i 129 članova, moći raspravljati o ovome što su htjeli vanredno, ako budu imali prijedloge za dodatne tačke i za njih predlože potrebne materijale za raspravu, a koji bi članovima Skupštine trebali biti dostavljeni najkasnije sedam dana prije njenog održavanja. A redovna je sjednica zakazana da se razmotre i usvoje Godišnji izvještaj AMUS-a za 2017. godinu i Prijedlog godišnjeg plana i program rada i finansijskog plana za 2019. godinu, te odluke o sredstvima za kulturne i socijalne namjene. E sva vam je ta frka k’o biva zato što je nekad u januaru sa mjesta člana Upravnog odbora smijenjen nekakav Almir Ajanović.

Iz koje je prošlosti ispala ta Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca, je l’ tu i Avdo Smajlović član il’ nije i što on nije predsjednik, je l’ to, kako se kaže, tijelo, taj organ, iz jednog vremena il’ su se i u njemu vremena preplela, vjerujte, ja ne znam. Ama sam siguran da su i Merlin i Brega iz prošlosti, oni u sadašnjosti ne mogu postojat i bit za nešto bitni, nema teorije. Nit je teoretski moguće da u sadašnjosti neko sluša njihovo tandrkanje. A eto, u tom AMUS-u oni vam u ruke dobiju 2,5, možda i tri miliona maraka, koliki je, brat-bratu, godišnji prihod od naplate autorskih prava ostvarenih prvenstveno na osnovu emitovanja pjesama na radijskim stanicama i TV kanalima.

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?

A kad me već pitate ko su Merlin i Brega, evo reću vam i to. Prije svega, obojica su proleterski umjetnici. Stari rječnik kaže da je proletarijat osnovna klasa u kapitalističkom društvu - klasa najamnih radnika, lišenih vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prisiljenih da prodaju svoju radnu snagu vlasnicima sredstava za proizvodnju. Proleter je u Starom Rimu bio pripadnik najsiromašnije klase, a u kapitalističkom društvu najamni radnik, lišen sredstava za proizvodnju. A proleterska kultura je težnja za stvaranjem posebne proleterske kulture i zbacivanjem svega što toj kulturi ne odgovara. Merlin i Brega su vam prema tome umjetnici ulice i mahale, pa kako je na ulici i u mahali sve svačije, tako su i oni od svačije muzike pravili svoju. Njima ti je sve bilo svjetsko, a naše. (Svjetsko je izgovorio sa dugim uzlaznim akcentom na e)

I evo da vam na kraju kažem, vazda će u Sarajevu sve bit isto. Kad za jedno 50, il’ 70 il’ 100 godina budu rušili onaj SCC da budžama usred grada naprave ekoselo, isto će raja puhljat k’o što sad puhlja za Skenderiju. Pričat će se kako više nema potrošačke kulture, kako je iz Sarajeva nestao duh pravog shoppinga, pa će se neko sjetit kako je filharmonija tamo imala kultne koncerte filmske muzike, pa će neki arhitekti žalit za profitabilnim vertikalizmom SCC-a, jedinstvenim monumentalnim gabaritima koji su svojom jedinstvenom glomaznošću emanirali moć biznisa i novca, žalit će se i za kultnom videofasadom i sve tako. Kasnije će se to ekoselo zvat Escece, pa kad se zaboravi što se tako zove, preimenovat će ga u Zmajevo selo. A opet će bit raje što će ga zvat Escece.

I ovo što vam ja danas pričam, za dvaest godina će bit legenda, i pričat će se kakve su nekad kultne kafane bile, i kako se u njima sjedilo uz pive i mezu, i kako je kad se sjedne nekakav debeli Memo znao progovorit. A danas, danas se to ne čuje, jer danas ovdje ne postoji.

I otvori privjeskom sedamn’estu pivu, brojali smo mu, a ako tim privjeskom u životu nije otvorio pivaru, nije ni gajbu manje..

Foto: EPA

Ko je ono pjevao da je život ringišpil? (Is)povijest:

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.