Nikada to Konjević-Polje neće zaboraviti

Decenija borbe protiv asimilacije se napunila, a rezultat malo koga interesuje Podrinjac Muhizin Omerović iz Konjević-Polja otac je troje djece i jedan od simbola borbe tamošnjih bošnjačkih roditelja za osnovno pravo koje im se godinama uskraćuje, da jezi

Dani - - Da Je Samo Jezik... - Piše: EDINA KAMENICA

Tražili smo samo jedno, da nam oni napišu “da, ovo jeste diskriminacija” ili “ne, ovo nije diskriminacija”

Bila je godina 2008. kada se Muhizin Omerović iz Konjević-Polja, pogledavši malo bolje šta sve piše u udžbenicima njegove djece, prvi put obratio direktoru i nastavnicima u Osnovnoj školi Petar Kočić u Kravicama.

“Naišao sam u udžbenicima na katastrofu. Nisam mogao vjerovati šta je sve njihov sadržaj, ali nakon što sam se pobunio, mogao sam samo progutati knedlu”, prisjeća se Muhizin.

Tek dvije godine nakon toga roditelji djece iz Konjević-Polja su se prvi put sastali. Tri stvari su ih na to nagnale, a da bi apsurd bio potpun, to su iste one stvari za koje se roditelji bošnjačke djece iz ovog dijela BiH i danas bore.

“Škola nije imala pitku vodu, ni upotrebljive toalete. Opremljenost kabineta za nastavu je bila ravna nuli. Drugo je bio bosanski jezik i nacionalna grupa predmeta, a treće neodgovarajući sastav Savjeta roditelja, u kojem je odnos bio šest Srba naprema jedan Bošnjak, iako je bošnjačke djece bilo oko 150, a srpske osamdesetak”, govori Muhizin.

Tada, 2010. godine, naglašava on, razgovori u školi koje su roditelji pokrenuli bili su totalno neuspješni.

Čaša žuči se prelila

“Naivno vjerujući da se situacija može promijeniti, krenuli smo u pregovore s Ministarstvom prosvjete RS-a i sa ministrom Goranom Mutabdžijom. Sve se završavalo obećanjima i 2013. godine izabran je novi saziv Savjeta roditelja u Konjević-Polju. Nisam bio u njemu, ali članovi tog Savjeta su rekli: ‘E, dosta je bilo praznog hoda, nećemo više da nas lažu’. Tada smo prvi put najavili bojkot. Drugog septembra nismo poslali djecu u školu, a onda nas je ministar zvao u Banjaluku i obećao je da ćemo dobiti što tražimo ako vratimo djecu u školu. I mi smo to učinili. Ali nakon toga ništa se nije promijenilo. Mi smo bili ogorčeni, a ministar je došao u Konjević-Polje i rekao da nam on nije ništa obećao u Banjaluci. Bilo je očito da nas pravi budalama i mislim da je to to presudilo da se čaša žuči prelije”, kaže Muhizin.

Slijedi prvi protest roditelja izvan Konjević-Polja, pred Parlamentom BiH. Obišli su nadležna ministarstva

i OHR, sve upoznali s namjerom da će se boriti za bosanski jezik bez obzira na cijenu koju će morati platiti i, očito je bilo, niko ih nije shvatio ozbiljno. Sve do 8. oktobra ništa se nije dešavalo. Djeca nisu bila u školi, njih nije niko zvao. Donijeli su tada odluku da “presele” u Sarajevo.

Devetog oktobra roditelji i djeca iz Konjević-Polja su razapeli šatore odmah preko puta sjedišta OHR-a. Bila je to pomalo nadrealna slika. S jedne strane ceste bijelo zdanje okruženo visokim zidinama i policajcima, s druge strane vojnički šatori, parole, cika djece, muškarci i žene sa sjajem u očima.

“Rekli smo sebi, ne idemo odatle sve dok ne riješimo ovo s bosanskim jezikom”, prisjeća se Muhizin.

Ostali su u komšiluku visokog predstavnika do 1. februara 2014. godine.

“Eh, šta se sve tada nije dešavalo! Šteta što nismo vodili dnevnik. Predstavnici OHR-a i OSCE-a su nas sve vrijeme lagali da oni nešto kao pokušavaju, a mi smo tražili samo jedno, da nam oni napišu ‘da, ovo jeste diskriminacija’ ili ‘ne, ovo nije diskriminacija’. Rekli smo im čim nam pismeno odgovorite, mi odlazimo”, priča Muhizin.

Četiri mjeseca su proletjela, a oni odgovor nisu dobili.

“Umjesto toga, direktno ili indirektno nam je sve vrijeme spočitovano da iza nas stoje političke stranke, što nas je posebno vrijeđalo. Iza nas nije stajao niko. Jesu nas pomagali pojedinci, građani BiH svih nacionalnosti i taj period pamtim najviše po njima”, kaže Omerović.

On je i sam preživio Srebrenicu, a mjeseci o kojima govori za Dane su mu, nakon jula 1995. godine, najteži period u njegovom životu.

Građani, svijetla tačka

“Bilo je to užasno iskustvo. Kompletne porodice na otvorenom, s osjećajem definitivne ostavljenosti od svih. Imaš pravo na to što tražiš, ali ti niko ne pomaže da to ostvariš. Sve je jasno, a svi se prave kao da nije. Apsolutno beznadežna situacija s jedne strane, i s druge strane je bila ta svijetla tačka - građani. I određene institucije koje su stale iza Za sve nas ovdje je život težak i bez tih problema. Imam sreću da radim, hvala Bogu, ali od nas 80 samo četvorica očeva imaju stalni posao

OHR i OSCE su potiho tražili da odu Šatori:

Omerović: To je mučno iskustvo

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.