Alternativa našem svijetu je Sjeverna Koreja

O predstavi We are born naked and the rest is..., Raineru Werneru Fassbinderu, naslijeđu šezdesetosmaške revolucije, društvenim i kulturnim alternativama, teatru u regionu, generaciji mladih dramaturga...

Dani - - Intervju - Razgovarao: EDIN SALČINOVIĆ

Predstava We are born naked and the rest is... reditelja Floriana Fischera premijerno je izvedena u Sarajevskom ratnom teatru 11. aprila, a gledaoci su ponovo imali priliku da je vide 21. i 22. maja. Komad se temelji na pozorišnom performansu Rainera Wernera Fassbindera Anarhija u Bavarskoj. Ključ za razumijevanje Fassbinderovog performansa postala je rečenica: “Dok postoji porodica, neće biti demokratije. Porodice su neizbježno povezane kroz imetak, radne obaveze, podjele i iskorištavanje spolova. Usredotočene su na muškarce”. U tom smislu SARTR-ov komad odgovara na pitanja šta je onkraj porodice, šta je u njenoj srži, šta poslije porodice, šta je u njenoj podsvijesti, koje tajne skriva i na koji način sudjeluje na raznim ravnima ljudskog iskustva? Nakon majskih izvedbi razgovarali smo sa dramaturgom Dinom Pešutom. DANI: Uoči premijere We are born naked and the rest is..., a i nakon, svi akteri su isticali da je proces rada na predstavi bio fantastičan. Šta je tu bilo tako posebno? PEŠUT: Prije svega, mislim da se spojila zanimljiva grupa ljudi. Došli smo direktno iz Bruxellesa, Berlina, Zadra, Münchena i Sarajeva i zatvorili se u kazalište kako bismo razgovarali o obitelji. Ovdje moram spomenuti i Belmu Jusufović kao izvršnu producenticu koja nam je ispunjavala svaku želju i ideju. Ali posebnost je sigurno u tom susretu. Ja sam uvjeren da se kazališta moraju više otvoriti, stvoriti propuh kako bismo mogli ulaziti u njih iz drugih gradova, država i ideja. DANI: Kao predložak poslužila je Fassbinderova Anarhija u Bavarskoj. Koliko Vam je bilo izazovno raditi predstavu prema komadu koji već nosi svjetsku slavu? PEŠUT: Fassbinder je za mene jedan od najvažnijih autora pa moram priznati da sam uživao. Izazov je bio iščitati ga, dekonstruirati, ući u srž. Fassbinder je radikalan autor. Svaki njegov komad je provokacija i eksperiment. Kao dramaturgu mi je bilo uzbudljivo raditi na iščitavanju njegovog komada. To je sigurno bilo zanimljivije nego ga postavljati u potpunosti. Mi smo tražili od Fassbindera da nas inspirira. On sigurno ne bi ni tražio da mu se sasvim naklonimo. DANI: Fassbinder je svoj performans izveo 1969. Koliko je on danas aktuelan?

Dino Pešut je rođen 1990. u Sisku. Debitovao je dramom Pritisci moje generacije, koja je bila pozvana na Forum of Young European Playwrights na festivalu Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu

PEŠUT: Fassbinder u komadu zaziva revoluciju u Bavarskoj. Mislim da nije bio aktualniji ni kada je bio napisan. Bavarska je trenutno centar europske ekonomske supermoći. U sebe je usisala sve (bijele) ekonomske migrante. Mislim da komad dokazuje da nam je u 21. stoljeću postalo gotovo nemoguće imaginirati alternativu. Do prije tridesetak godina alternativa se živjela. Sada je alternativa našem svijetu Sjeverna Koreja. A stvarnost je samo divlji neoliberalni kapitalizam. Slavoj Žižek je to lijepo objasnio kada kaže, parafraziram, danas je lakše zamisliti smak svijeta nego alternativu kapitalizmu, revoluciju. DANI: Komad na određen način definiraju Fassbinderove riječi: “Dok postoji porodica, neće biti demokratije. Porodice su neizbježno povezane kroz imetak, radne obaveze, podjele i iskorištavanje spolova. Usredotočene su na muškarce”. Šta je u tom smislu alternativa porodici?

PEŠUT: To je više pitanje za neku novu ljevicu. Jedna od alternativa je sigurno nešto što smo imali, a to je zajednica. U nekom smislu, mene nisu odgajali samo roditelji, nego i baka, deda i tri stare susjede s kata i mamina prijateljica i pola kvarta. To je naglo nestalo i vrata su se počela zaključavati. U većim sredinama, gradovima već se stvaraju zajednice poput neke odabrane obitelji. Što je isto neki oblik zajednice. Moja generacija je dobila jako puno izbora i jako malo šansi. U posljednje vrijeme, svi smo u kulturnim ratovima. Posljedica toga je da se definicija braka širi, umjesto da razmislimo koje su moguće alternative, zajednice koje su manje nepravedne, zajednice koje su u skladu s vremenom i svijetom u kojemu živimo, bazirane na jednakosti i ravnopravnosti. Za sada, obitelj je temeljna jedinica unutar društva preko koje se nastavlja nepravedna distribucija bogatstva. Realno, lutrija rođenja će ti odrediti čitav život. Šanse za manevar su manje nego ikada. Stoga je krajnje vrijeme za promisliti kako ovaj svijet učiniti samo malo pravednijim. DANI: Anarhija u Bavarskoj izvedena je godinu nakon ljeta 1968. Ove godine u svijetu se obilježava 50. godišnjica protesta. Šta je u tih 50 godina bilo sa slobodama koje su zahtijevali šezdesetosmaši?

PEŠUT: Neki će reći da je ‘68. bila prva buržujska revolucija. Zapravo ne znam puno o tome jer sam premlad. I dok sam ušao u godine kada

Realno, lutrija rođenja će ti odrediti čitav život. Šanse za manevar su manje nego ikada

bih se mogao baviti tom temom, već je cijelu tu priču nagrizla mitologizacija. Zanimljivo mi je bilo čitati eseje Joan Didion koja je ispisivala manje glamuroznu verziju post ‘68. No, posljedice su vidljive. Recimo to je urlik neke mladosti koji je vjerovao da ljudi zaslužuju biti tretirani jednako. Sada opet imamo zanimljivu generaciju mladih ljudi koji su nasuprot dominantnoj, staroj, mejnstrim militantnoj politici. Imamo generaciju koja gleda u budućnost i koja stoji nasuprot svijeta toliko u strahu od novoga da otvoreno bira stare fašizme (od Trumpa, Orbana, Erdogana, preko Poljske do našeg Balkana, svi postrojeni kao da čekaju, prijete si kao pijanci u birtiji). Imam osjećaj da ćemo opet čuti urlik mladosti, urlik manjine, feminizma. DANI: Ovo Vam je prvi dramaturški posao u BiH. Da li ste zadovoljni uslovima za rad u SARTR-u? PEŠUT: Da, i više. To je bio koprodukcijski trud festivala MESS i SARTR-a. S MESS-om sam godinama imao divnu suradnju preko programa regionalnih mladih kritičara. Glumci Snežana Bogičević, Jasenko Pašić i Maja Salkić su bili ne samo sjajni domaćini nego i izvanredni glumci. Evo, već mi nedostaje kava kod Fiće, ručak u Avliji, a kasnije bademi u bijeloj čokoladi… DANI: Koje teme Vas kao pisca preokupiraju? Postoje li žanrovi koje volite više od drugih? PEŠUT: Dugo sam mislio da me zanimaju mladi, ali sada vidim da me zapravo zanima sadašnjost. Mene zapravo zanima sve što se pokaže kao posljedica vremena u kojem živimo, njegove shizofrenije. Povijest me zanima samo ako treba objasniti sadašnjost. Uvijek me zanima kako se čovjek pozicionira u ovom svijetu koji je trenutno jako teško razumjeti,

koji je prebrz i koji nas natrpava informacijama samo kako bi nam prodao neke proizvode. Drame su uvijek moje utočište. Ali sada sam počeo pisati eseje, neke komentare i moram priznati da mi se nešto sviđa. Zaista bih volio imati svoju kolumnu. Za drugo i nisam nego šetati i razmišljati i maštati. DANI: Koji autori Vas inspirišu? PEŠUT: Dubravka Ugrešić, Virginia Woolf, James Baldwin, Danilo Kiš, Fassbinder, Fran Lebowitz… Moj se svijet izokrenuo kada su Nobelove nagrade napokon počeli dijeliti ženama, Svetlana Aleksijevič, Herta Müller, Elfride Jelinek. DANI: U kojem pozorištu biste voljeli raditi?

PEŠUT: SARTR mi je uvijek bio zanimljiv. Imam lijepu kontinuiranu suradnju sa ZEKAEM-om u Zagrebu. Od regije još nisam radio u Srbiji. Možda tamo. Iskreno ne znam, volio bih raditi u kazalištu koje zna zašto me pozvalo i kako će iskoristiti moje sposobnosti, ako ne i talente. Najgore je kad te netko zove jer mu treba amblem mladosti kao dokaza progresivnosti. DANI: Bavili ste se i režijom. U čemu više uživate? PEŠUT: Iskreno, režirati mogu samo svoje prijatelje. Kao dramaturg sam vjeran Selmi Spahić. I što sam stariji, uvjeren sam da me moj tip narcizma skrojio u pisca. Ali recimo, raditi kao dramaturg s Florianom Fischerom je zaista jedno od značajnijih iskustava u mojoj biografiji. Objavili ste i prvi roman, Poderana DANI: koljena. Šta Vam je lakše PEŠUT: pisati?

Meni se sve čini nevjerojatno teško i užasno lako u isto vrijeme. Mislim da su mi trenutno drame “lakše”, jer sam ih već nešto napisao i poznajem mehanizme kazališta da

si pomognem. Prozu moram vježbati, eseje brusiti. Nažalost, ne postoji literarno čudo od djeteta. Tu sam veoma ljubomoran na glumce. Bilo bi super ostvariti se s 13, obogatiti i onda polako… DANI: Vaš rad je svakako obilježila i nagrada “Marin Držić”? To Vam je vjerovatno olakšalo pristup teatrima. Ali, bez obzira na to, koliko prilike na regionalnoj teatarskoj sceni dobivaju mladi autori? PEŠUT: Slabo. Regija ima fobiju od mladih ljudi. Gledam, u Hrvatskoj bi najradije da mladi odsele u München, a ostale bi poslali u vojsku. Mislim, treba biti i realističan i prebrojati koliko je tu zaista dobrih cjelovečernjih tekstova. No, ono što će za mlade umjetnike, a osobito pisce, biti ključno je da se zemlje u regiji kulturno rastvore. Realno, svi mi govorimo o istim problemima. I bilo bi stvarno vrijeme da ravnatelji kazališta više skupe hrabrosti i pozovu redatelje, autore iz susjednih zemalja. To bi isto tako značilo da ravnatelji u regiji čitaju suvremeni dramski tekst i da prate suvremenu dramsku produkciju. DANI: Govoreći poetološki, šta karakteriše generaciju autora kojoj pripadate? Može li se uopšte govoriti o nekom poetičkom jedinstvu generacije? PEŠUT: A teško da bih mogao generalizirati. Mislim da je prednost generacije u njenoj raznovrsnosti. Mi smo odrasli i školovali se u postmodernizmu i generacijski pokušavamo razdrmati postojeće obrasce. Stoga je možda i bolje da se događa estetski pluralizam. DANI: Moj utisak je da književnost i teatar na postjugoslovenskom prostoru teško izlaze iz zadnje dekade 20. vijeka. Kamo nas vodi ta identifikacija sa 90-im?

PEŠUT: Svaka kultura ima svoju točku traume. Zapadni svijet je krajem 80-ih prošao kroz jednu traumu. I sada gledamo posljedice toga. Možda da se Njemačka više bavila razočaranim istokom, ne bi bili toliko šokirani uspjehom AfD-a. S obzirom na to da su nacionalizmi prebrisali povijest i dokinuli dijalog, umjetnost napada kako bi pokušala reći neku od neispričanih istina. Umjetnike srednje generacije su ‘90. obilježile i teško da će se moći baviti nekom drugom temom. Kuda će to ići, uvelike ovisi o tome kakvi će se projekti postavljati. Ali vjerujem da je kulturni prostor spreman za nove teme. To bi značilo i neke nove ljude. DANI: Čega nedostaje na regionalnoj književnoj i pozorišnoj sceni? PEŠUT: Mladih ljudi, žena, homoseksualaca, lezbijki, Roma i transljudi..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.