Predrasude, ima li vam kraja?

U sredinama, a Prijedor je jedna od tih, koje će ostati upamćene po velikom broju osuđenih lica za ratne zločine, na vratima njihovih domova nikad nije osvanuo grafit “zločinac”, “ubica”. Ali jeste na vratima autovanih homoseksualaca “peder”

Dani - - Zdravlje I Tehnika - Piše: GORDANA KATANA

Umasi tmurnih vijesti kojima smo svakodnevno izloženi i kojima i sama tako često punim novinske stupce pravi sunčani zrak bila je ona o odluci Vlade Federacije BiH da uputi u proceduru zakon o legalizaciji istospolnih zajednica/ brakova.

Kako se ovdašnja javnost ne samo politička nego i ona od kafane pa do onog što nazivamo akademskom zajednicom intenzivno već petnaestak dana bavi izbornim rezultatima i kombinatorikom ko će s kim koalirati i vladati, prvi korak ka ukidanju diskriminacije LGBT populacije prošao je uglavnom nezapaženo.

Kažem, uglavnom. Jer na federalnu Vladu svim silama obrušio se javni servis bh. entiteta Republika Srpska. Zadatak da se ovim pitanjem pozabavi povjeren je najpouzdanijoj huškačici koju je RTRS izrodio nakon rata. Pa se pita ona, novinarkom nazvati je značilo bi prst u oko zabiti svakoj časnoj osobi u ovoj profesiji, “kako je moguće da jedno konzervativno Sarajevo zavijeno u nikabe, u kome caruje islamski fundamentalizam, naprasno donosi tako liberalan zakon?” I daje odgovor - sve je to zarad dopadanja kvazidemokratskim vrijednostima Evropske unije.

Onda ide i korak dalje. Brižljivo bira sugovornike u anketi sa sarajevskih ulica. A oni listom “iznenađen, zgranuti, uvređeni”. I listom tvrde kako je neprihvatljivo donijeti zakon koji štiti bolesne osobe. Jer, homoseksualnost je, biva, bolest. Koju treba liječiti ili sankcionisati, nikako ne stimulisati.

Tako i dotična završi svoj izvještaj. Šta misle pripadnici LGBT-a, ne zanima je. Ne zanimaju je ni stavovi onih koji zaista poštuju frazu “neka ljubi ko god koga hoće”.

U našoj zemlji javno se autovati kao homoseksualna osoba za sobom povlači u većini slučajeva niz posljedica. Od osude zajednice, javnog ponižavanja i uvreda, problema na poslu, pa i fizičkih napada. U sredinama, a Prijedor je jedna od tih, koje će ostati upamćene po velikom broju osuđenih lica za ratne zločine, na vratima njihovih domova nikad nije osvanuo grafit “zločinac”, “ubica”. Ali jeste na vratima autovanih homoseksualaca “peder”.

O zakonskoj, ali onoj istinskoj zakonskoj zaštiti, da i ne govorim. LGBT osobe tretiraju se kao kužne, getoiziraju i sa zebnjom provode većinu svojih aktivnosti, jer nikada nisu sigurne da ih neko neće zbog toga što jesu i fizički ugroziti.

Homofobija se, što je zastrašujuće, njeguje. Ona je prisutna u političkom diskursu, samo se treba sjetiti o toj temi nedopustivih izjava lidera SNSD-a Milorada Dodika, pa se potom, poput koncentričnih krugova, širi na ostale segmente društva. Već sam pisala o poznanstvu s mladom pravnicom, danas je na korak da postane sutkinja u Banjaluci, koja mi je prije par godina kategorički tvrdila da je homoseksualnost bolest. I to zarazna. Pitala sam se tada, pitam se i sada, bi li ona takva kakva je, sutra bila spremna i dovoljno profesionalna osuditi napadača na bilo koju moju prijateljicu/prijatelja zbog njihove seksualne orijentacije?

BiH je zapuštena država koja gaji netrpeljivosti svih oblika i vrsta. Neprosvijećenost se njeguje, otvaranje vidika se svjesno sputava, uz svesrdnu podršku neprosvijećenog obrazovnog kadra, vjerskih zajednica. Stoga bi zakon o legalizaciji istospolnih zajednica/brakova i njihovo izjednačavanje u pravima s ostatkom društva bio prvi, mali korak da tim osobama olakša svakodnevni život. Onaj drugi korak, prihvaćanja zajednice, bit će daleko sporiji i mukotrpniji.

Kažem bit će to spor i mukotrpan put. Jer takvi smo mi ljudi ovdje postali? Mi koji smo puni predrasuda prema osobama s posebnim potrebama, prema onim drugog imena, vjere, nacije. Mi koji smo se toliko izopačili da smo u kategoriju onih nepoželjnih svrstali i migrante. Ti ljudi koji više od četiri godine na putu očajnika prolaze ovom balkanskom rutom i koji su se, otkako se Mađarska ogradila žilet-žicama, sada zaglavili u BiH, ovih dana na svojoj koži najbolje osjete u kakve smo se ljude pretvorili. Mi koji smo ne tako davno također bili prognani ili smo u bijegu od rata, smrti, gladi ostavljali svoje domove sve to zaboravili i sada bez i trunke empatije želimo samo da se “onih drugih riješimo”..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.