Dolazi zima, kaže on

Osnovni problem sa “migrantskom krizom” u BiH dolazi iz društvenoideološke tendencije da se na nju gleda jednostrano - žmireći

Dani - - Fokus - Piše: EDIN SALČINOVIĆ

Uvozove se vratio život. Na peronima ih se čeka s nestrpljenjem, nadom i zebnjom. Željeznice opet prodaju karte. Jednosmjerne. Željeznički saobraćaj postaje gust. Policija ga mora regulisati. “Dobar dan, vaše putne isprave”. Saobraća se previše. Moramo zatvoriti granice.

U napuštene kasarne vratio se život. U napuštene đačke domove vratio se život. Ozbiljni ljudi najavljuju da će se i na napuštene farme vratiti život. Samo neće biti vojnika, đaka i farmera.

Otvarati granice

Društveni prostori koje je bh. društvo napustilo postali su stanice na put koji povezuje Bliski i Srednji istok, i Sjevernu Afriku, sa Evropskom unijom. Zbog toga su i naši građani, ali i vlasti, morali okrenuti pogled prema društvenim marginama, i priznati sebi da ta mjesta nismo bez razloga napustili. Samo, nismo to mogli reći tako, trebale su riječi koje i nama i drugima zvuče lijepo i pristojno, a istovremeno i mudro, ozbiljno i društveno-politički odgovorno. Recimo: “U BiH se odvija migrantska kriza.”

Ozbiljan društveno-politički problem nazvan “migrantska kriza”, koji pokazuje sve slabosti naše političke zajednice, najozbiljnije razmjere dosad dosegao je 24. oktobra, kada se grupa migranata pokušala probiti kroz policijsku blokadu na graničnom prelazu Velika Kladuša-Maljevac. Kada sam došao u kamp postavljen na granici, uz vozilo Ljekara

bez granica zatekao sam grupu od pet-šest mladića koji su se oporavljali od dejstva suzavca.

Jedan od mladića iz grupe koja se okupila oko njih (Zanyar iz Iraka) objašnjava mi da ih je hrvatska policija zaustavila batinama i suzavcem kada su pokušali “otvoriti” granicu. Na pitanje zašto su pokušali probiti policijsku blokadu odgovara da nije bio u toj grupi, ali kaže i da ne mogu više ostati u Bosni i Hercegovini.

Sukob migranata i policije odvijao se dan nakon što je migrantsko pitanje u BiH poprimilo teže i ozbiljnije društvene razmjere. Antimigrantska kampanja (koju, čini se, podjednako vode oni koji bi trebali rješavati ovaj društveni “problem”, kao i njihovi politički oponenti) izvela je (22. oktobra) na ulice građane Bihaća, grada koji je mjesecima za migrante posljednja stanica prije granice EU.

Dan kasnije, sa premijerom Unsko-sanskog kantona Mustafom Ružnićem iza zatvorenih vrata sastaje se ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić. Posljedice sastanka: “Otvaranje smještajne lokacije za migrante na području USK-a, reduciranje slobode kretanja, zaustavljanje daljnjeg priliva migranata u USK (punkt u Ključu), uspostavljanje kontrole nad čitavom migrantskom rutom kroz BiH, otvaranje smještajnog centra u nekadašnjoj kasarni Ušivak u Hadžićima (Kanton Sarajevo)”. Od toga i bježe

Na antimigrantsku kampanju migranti odgovaraju blokadom dva granična prelaza (23. oktobar): Izačić (Bihać) i Maljevac (Velika Kladuša). Izačić je ubrzo deblokiran, međutim, kamp na Maljevcu ostaje sve do 30. oktobra.

Osnovni problem sa “migrantskom krizom” u BiH dolazi iz društveno-ideološke tendencije da se na nju gleda jednostrano - žmireći. Državne vlasti pokušavaju zažmiriti na još jedan problem za koji nemaju rješenje. Građani, sa druge strane, pokušavaju zažmiriti na još jedan problem koji vlasti ne mogu riješiti.

Migrante, u konačnici, niko u BiH ne želi, prepušteni su sami sebi na teritoriju države u kojoj ne mogu ostvariti nikakva prava, a doza solidarnosti, koja se u javnom prostoru osjeti, dolazi tek iz sjećanja na 90. godine prošlog stoljeća. Krhka koliko i sjećanja, ta solidarnost popušta čim joj se pridoda malo ksenofobije i rasizma, pa se migranti u trenu pretvaraju u hordu kriminalaca, pljačkaša, nasilnika, silovatelja, krijumčara, trgovaca drogom i ljudima... iako velika većina njih upravo bježi od takvih ljudi.

Solidarnost se na taj način pretvara u osjećaj kulturne superiornosti: “Naši ljudi su se znali ponašati, bili su zahvalni i nisu bili kriminalci”, a migrante sa Bliskog i Srednjeg istoka, i Sjeverne Afrike, pretvara se u negativno obilježenu homogenu masu, etiketiranu ne samo predrasudama i stereotipima, ne samo mržnjom i strahom nego i netačnim informacijama koje se kroz medije plasiraju u javnost.

Dovoljno je, međutim, provesti nekoliko sati u migrantskom kampu da vidite kako ništa nije jednostavno i jednoznačno, i kako ka Zapadu idu ljudi različitih socijalnih statusa, iz različitih razloga i sa različitim ciljevima. U kampu postavljenom uz granični prelaz Maljevac većinu čine obitelji iz Sirije, kojima je migracija koliko put spasa, toliko i put beznađa. Od života im je ostala samo volja za preživljavanjem. Razbaštinjeni, natjerani na bijeg, krivi samo za to što su preživjeli, oni su zatočeni u pitomom pejzažu bosanske naive i kao da da preko jeftinog rama slike ne mogu. Oni neće ovdje!

Sa djecom se ne mogu ilegalno probijati kroz Hrvatsku, novca kojim bi platili “taksi” do Italije nemaju (u kampu se od migranata moglo čuti da je cijena prevoza od granice do Trsta trenutno 5.000 eura po osobi, volonteri kažu da je ranije bila 3.000 eura), u BiH nemaju adekvatan smještaj koji bi ih mogao zaštititi od dolazeće zime, kao ni socijalnu zaštitu kroz koju bi im se obezbijedio minimum sredstava neophodnih za život. Između života u BiH i Siriji za njih gotovo da nema razlike.

Za neke u kampu migracija je put nade. Oni na Zapadu ne traže samo ljudska prava i demokratske sloboštine nego se nadaju da će naći posao i životnu sigurnost koju nemaju u svojim državama.

Ima i trećih, i četvrtih, i petih... Svi sa svojim razlozima. Zajedničko im je da ne žele ostati u BiH.

Među onima koje je policija 24. oktobra zaustavila silom u pokušaju da pređu bosansko-hrvatsku granicu bio je i Erfanullah (iz Afganistana).

Na pitanje koje sam postavio Zanyaru odgovara protupitanjem: “Da li će granica biti otvorena?”. “Neće”, kažem. “Dolazi zima”, kaže on..

Maljevac: Mjesto susreta, nade, dodira, suzavca...

Foto: AMER KAJMOVIĆ

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.