Misli lutaju. Onako. Prazne

U filmu koji je nastao u sklopu UNICEF-ovog projekta Pravda za svako dijete štićenici doma u Orašju pričaju o svojoj prošlosti i planovima za budućnost. Psiholozi, profesori i ombudsmeni pojašnjavaju kako raditi i kako pomoći djeci u sukobu sa zakonom

Dani - - U Raljama Kriminala - Orašje: Uslovi evropski, djeca balkanska Foto: KPZPTOR.GOV.BA Piše: ZINAIDA ĐELILOVIć

“Ne vjerujem u novi početak. Ne mogu sebe zamisliti da nešto radim, da kopam kanale. Bilo bi me stid da me neko vidi da ja kopam kanal, ali nije me stid da me vide da kradem”, priča štićenik Odgojno-popravnog doma u Orašju u filmu koji je nastao u sklopu UNICEF-ovog projekta Pravda za svako dijete, koji podržavaju vlada Švicarske i Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA). Film još nije javno objavljen, a ustupili su nam ga iz UNICEF-a.

Al’ je dug ovaj dan

Njegova priča glasi: Majka ga je napustila kada je imao dvije godina. Ostavila ga je u kolicima, ispod jedne bandere, nakon čega je smješten u Dom za nezbrinutu djecu, gdje je bio do osme godine. Vrijeme od osme do 17. godine proveo je u Zavodu za vaspitanje muške djece i omladine Sarajevo, nakon čega su ga prebacili u Odjeljenje za maloljetnike pri KPZ-u Zenica. Nakon ukidanja ovog odjela smješten je u Orašje.

“Kada sam izašao iz doma u Sarajevu, otišao sam u kuću gdje su mi bili roditelji. Ubilo me to kada sam vidio da moj polubrat ima sve, a ja nemam šta da jedem. Puk’o mi je film kada sam vidio da on ima

playstation 4, a ja sam gladan. Uzeo sam pušku i opljačkao lutriju. Predao sam se nakon 20 dana i dobio 14 i po mjeseci kazne zatvorenog tipa u Zenici. Po izlasku na slobodu došao mi je poziv da se javim u Orašje radi neke mjere. Nisam se htio javiti, bio sam željan slobode... Željan da obučem farmerke, da hodam u tenama, papučama po betonu i travi...”, priča on.

Čitav život je, kaže, sam. Nikada se nije mogao osloniti na roditelje. Nije se imao kome požaliti da su mu patike pukle. Umjesto toga je morao “sjesti i dobro razmisliti šta će ukrasti i koliko će para za to moći dobiti”, te hoće li od toga “moći kupiti patike” i hoće li mu “ostati da izađe sa djevojkom”.

Za dane provedene u domu kaže: “Svi mi kažemo prošlo je, brzo je prošlo, ali tek kada prođe. Ali, dok prolazi, govorimo, al’ je dug ovaj dan, nikad proći...”

“Kada izađem, otići ću u prirodu da vrištim i sav bijes izbacim iz sebe”, naglašava.

U sklopu Odgojno-popravnog doma u Orašju nalaze se faktički četiri institucije u jednoj: maloljetnici koji su osuđeni na kaznu maloljetničkog zatvora u FBiH, maloljetnici kojima je izrečena vaspitna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom, te maloljetnice koje izdržavaju kaznu maloljetničkog zatvora, ali i one kojima je izrečena ista vaspitna mjera. Na ove probleme upozoravaju i ombudsmeni u BiH.

“Ovo je veliki problem koji treba mijenjati. To su dvije vrste krivičnih sankcija, odnosno na jednom mjestu su oni koji su suđeni za vaspitnu mjeru i oni na kaznu maloljetničkog zatvora, a pogotovo kada imate osobe i muškog i ženskog pola”, naglašava Ljubinko Mitrović, ombudsman BiH i profesor maloljetničkog krivičnog prava.

Jedna od štićenica doma u Orašju, čija se priča također može čuti u UNICEF-ovom filmu, otkriva da je jedina stvar koju je propustila i koju nikada nije imala: “Djetinjstvo”.

“To je nešto što ne možeš ni ukrasti ni kupiti, a propustio si je”, priča ona, tužno dodavši da ima samo mamu, koja je obilazi u domu.

Opisujući vrijeme koje provodi u Orašju, kaže da satima zna šutjeti i buljiti u zid, ne razmišljajući ni o čemu. Misli joj lutaju. Onako. Prazne. Nekada je neko pita šta joj je, a ona odgovori: “Ništa”.

Alternativne mjere postupanja prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom prema ovom zakonu jesu policijsko upozorenje, odgojne preporuke i princip oportuniteta

“A, zamišljam kako svojom ulicom šetam, samo ja i samo ja, potpuno sama. Ne tješimo se. Zahvaljujemo jedna drugoj”, priča ona, te dodaje da “nema tog nekog najsretnijeg dana”, mada kako je u dom donijela mačku, puno joj je sve zanimljivije.

Na kraju zaključuje: “Nova ja sam nekad sebi zanimljiva, a nekada sam dosadna i ružna.”

U istom UNICEF-ovom filmu dr. sc. Džanan Berberović, psiholog u Odgojno-popravnom domu u Orašju, govori da je najgori momenat koji doživljavaju ova djeca odbačenost od vršnjaka.

“Najteža bolna tačka jeste što ih odbace djeca čiji razvoj ide socijalno prihvatljivim putem i onda oni bježe u grupe odbačenih dok su napolju. Družeći se s njima, dovode sebe u probleme i to je ključni momenat koji je kod svakog od njih izražen”, kaže psiholog.

Opisuje kako djeca iz disfunkcionalnih porodica pokušavaju pažnju potražiti negdje drugo i način na koji se stvara taj neki “začarani krug” kada ta djeca postaju žrtve kriminala obično starijih koji ih vrbuju, te kako oni nakon što odrastu dobiju svoje žrtve.

“Do sada su ova djeca bila smještena u loše uslove u okviru KPZ-a. U RS-u je i dalje takva situacija, dok je Federacija riješila taj problem i napravila evropske uslove za ovu djecu. Primjećujemo da se djeca sada kraće zadržavaju u ovim ustanovama otkako smo počeli primjenjivati demokratskiji način vaspitanja i resocijalizacije, što djeci koja nisu bila u dodiru sa zatvorskim režimom i odgovara. Problem su djeca koja su bila u dodiru sa zatvorskim režimom i koja na neki način i dalje žele da se vrate tom putu. Mislim da jedan od faktora koji doprinosi da se djeca tome vraćaju, jeste sama identifikacija sa zatvorskim miljeom, jer su im oni u to vrijeme bili jedini identifikacioni uzori i pokazatelj uspjeha”, smatra dr. Berberović.

Pored ovog doma u Orašju, BiH ima još šest ustanova za smještaj maloljetnika u sukobu sa zakonom: maloljetnički zatvor Istočno Sarajevo, vaspitno-popravni dom pri KPZ-u Banja Luka, JU Zavod za vaspitanje muške djece i omladine Sarajevo, KJU Disciplinski centar za maloljetnike Sarajevo, Odgojni centar Tuzlanskog kantona i pritvorska jedinica KPZ-a Sarajevo.

Ombudsmeni su, uz značajnu podršku UNICEF-a, posjetili ove ustanove početkom 2016. i stanje koje su zatekli prezentirali u dokumentu Analiza stanja u ustanovama u kojima su smješteni

maloljetnici u sukobu sa zakonom

u BiH. S namjerom da utvrde da li su u ustanovama poslušali njihove savjete i postupili prema njihovim preporukama, ponovili su svoju posjetu od 19. do 27. juna ove godine.

“Generalni zaključak je da je nakon dvije godine stanje mnogo bolje nego što je bilo 2016, ali moramo prihvatiti da imamo još nekoliko problema na kojima insistiramo”, kaže Mitrović, koji se godinama bavi maloljetničkim kaznenim pravom.

Kao primjer gdje se sjajno radi sa maloljetnicima, on navodi dnevni centar u Tuzli, koji je i javno pohvalio. Inače, takav centar postoji i u Sarajevu, dok ga na području RS-a nema. Iz tog razloga ombudsmeni će Ministarstvu pravde RS-a uputiti preporuku da preduzmu neophodne aktivnosti na osnivanju vaspitnog centra za maloljetnike.

Mitrović je istovremeno upozorio na loše smještajne kapacitete u pritvorskoj jedinici u KPZ-u Sarajevo, zbog čega je čak i tužiocima preporučio da izbjegavaju eventualno slanje maloljetnika u sukobu sa zakonom u ovu ustanovu.

Na pitanje na šta se djeca smještena u ovim ustanovama najčešće žale, on kaže da obično imaju primjedbe na jednoličnu hranu i zdravstvenu zaštitu. Ljekari se angažuju po potrebi, dok su u ustanovama stalno zaposleni tehničar i medicinska sestra. Često se žale i na to što ih rukovodilac ustanove ne nagradi za dobro ponašanje produženim vikendom ili izlaskom u gradu.

Policijsko upozorenje

Tužiteljica iz odsjeka za maloljetnike u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona Lejla Gazibegović-Begović kaže da je u posljednjih nekoliko godina došlo do smanjenja broja predmeta sa maloljetnim počiniocima krivičnih djela, odnosno smanjen je broj ponavljača u vršenju krivičnih djela. Primjena Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, koji je stupio na snagu u februaru 2015, mijenja ulogu tužitelja u postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom

Maloljetnicima u sukobu sa zakonom mogu se izreći odgojne mjere, kazna maloljetničkog zatvora i sigurnosne mjere. Najduža kazna maloljetničkog zatvora je do 10 godina

postupku, odnosno definira značajniju ulogu tužitelja u pripremnom postupku.

“Novim zakonskim rješenjem je vođenje cijelog pripremnog postupka povjereno tužiteljima, dok je ranije, na zahtjev tužitelja, pripremni postupak vodio sudija za maloljetnike”, naglašava Gazibegović-Begović.

Kao poseban institut u postupanju sa maloljetnim počiniocima krivičnih djela, uvedena je mjera koja se naziva policijsko upozorenje za krivična djela za koja je propisana novčana ili kazna zatvora do tri godine, koju ovlaštene službene osobe mogu izreći uz odobrenje tužitelja i to pod posebnim uvjetima. Tužitelj ima mogućnost da, u procjeni konkretne situacije prema maloljetnom počiniocu krivičnog djela za koje je propisana novčana ili kazna zatvora do tri godine ili kazna duža od tri godine pod posebnim uvjetima, izrekne određene odgojne preporuke čija je svrha da se ne pokreće krivični postupak i da se njihovom primjenom utiče na pravilan razvoj maloljetnika, kao i na jačanje njegove lične odgovornosti, kako ubuduće ne bi činio krivična djela.

Gazibegović-Begović dalje tvrdi da shodno članu 35. sud može maloljetniku izreći jednu ili više posebnih obaveza ako ocijeni da je odgovarajućim nalozima i zabranama potrebno uticati na maloljetnika i njegovo ponašanje.

“Vrste posebnih obaveza su propisane stavom 2. navedenog člana, a one se mogu izreći i maloljetniku koji je osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora koji je uvjetno otpušten, pa mu se uz uvjetni otpust može izreći neka od odgojnih mjera pojačanog nadzora uz mogućnost primjenjivanja jedne ili više posebnih obaveza”, pojašnjava tužiteljica.

Dalje kaže da su shodno Zakonu, roditelji, usvojitelji ili staratelji, odnosno bliski srodnici sa kojim je maloljetnik živio prije stupanja na izdržavanje zavodske mjere ili kazne maloljetničkog zatvora, dužni o povratku maloljetnika u porodicu obavijestiti nadležni organ starateljstva, koji je dužan maloljetniku pružiti potrebnu pomoć nakon izvršenja krivične sankcije.

“Ta pomoć se odnosi na pronalaženje smještaja u sredini u kojoj će živjeti, dovršetak započetog obrazovanja i stručnog usavršavanja, liječenje, pronalaženje zaposlenja, osiguranje ishrane, odjeće i finansijskih sredstava za druge potrebe kako bi se maloljetnici ponovo integrisali u društvenu zajednicu”, pojašnjava tužiteljica.

Dragica Radović, ombudsman za djecu RS-a, smatra da je u zaštiti prava djece najvažnija prevencija, te da se sistemske aktivnosti moraju posebno usmjeriti u preventivne programe.

“Najvažnije je prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja kod djece i raditi na otklanjanju uzroka koji su do toga doveli kako bi djecu sačuvali od daljih i težih sukoba sa zakonom”, smatra Radović.

S druge strane, ombudsman BiH Ljubinko Mitrović kaže da njega najviše muči postpenalna zaštita maloljetnika i da taj nedostatak aktivnosti dovodi najčešće do povratništva. On misli da se u ustanovama za smještaj djece u sukobu sa zakonom dovoljno radi, ali da problem nastaje kada se ona ponovo nađu na slobodi.

“Saradnja između porodice, škole, okruženja i centara za socijalni rad trebala bi biti jača kako se neko od ove djece ne bi ponovo našlo u kažnjenoj zoni. S tom djecom se ne radi dovoljno po njihovom izlasku, a i ono što se radi imam osjećaj da je individualno. Dijete po izlasku ne smije biti samo, marginalizovano, stigmatizirano. Ono mora da osjeti da je dobrodošlo, mora biti prihvaćeno od svih nas. Ne smije mu se govoriti mali delinkvent ili kriminalac. Svi moramo da pokažemo određeni senzibilitet i da mu pomognemo”, zaključuje Mitrović.

Institut uslovnog otpusta

Posljednje informacije ukazuju da maloljetnici najčešće čine krivična djela protiv imovine. Pored nekoliko pojedinačnih slučajeva, Mitrović smatra da se mi u BiH “možemo pohvaliti da nemamo teških slučajeva poput ubistva, u broju u kojem to imaju zemlje okruženja, a posebno zemlje zapadne Evrope”.

Mada, teško je zaboraviti neka od ubistava koja su u našoj zemlji počinili upravo maloljetnici: Denis Mrnjavac (17) ubijen je u prepunom tramvaju 2008. Ubio ga je vršnjak Nermin Sikirić, koji bi za godinu trebao izaći na slobodu nakon odslužene 10-godišnje kazne maloljetničkog zatvora.

U februaru 2013. trojica maloljetnika od 15, 16 i 17 godina iz koristoljublja su u Zavalju kod Bihaća ubila svećenika Milu Ivančića, zbog čega su osuđeni na kazne maloljetničkog zatvora od osam do osam i po godina. Teško je zaboraviti Roberta Mučišta i Roberta Hrustića, koji su 2008. sa samo 14, odnosno 15 godina zapalili staricu Ljubicu Đokić-Spasojević u Sarajevu. S obzirom na to da su imali manje od 16 godina u momentu kada su počinili krivično djelo, nije im se mogla izreći kazna maloljetničkog zatvora, već su im izrečene odgojne mjere pojačanog nadzora organa socijalne zaštite.

Na koji način raditi s maloljetnicima koji su počinili ovako teška krivična djela i kako im pomoći da se socijalizuju, pitali smo Elmedina Muratbegovića, profesora na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.

“Sve je moguće kada je društvo posvećeno. Kroz institut uslovnog otpusta mogu se implementirati neki od programa. Prije dvije godine eksperimentalno smo volontirali na ovakvoj aktivnosti u Istočnom Sarajevu, gdje se nalazi zatvor za maloljetnike kako bismo pokazali da je to moguće. Mladić s kojim smo radili i kome smo osmislili program rada je sada uspješan član društva. Znači, može se kada ima dobre volje i povjerenja”, tvrdi Muratbegović.

Na pitanje kako edukovati društvo da ne odbacuje i ne osuđuje dijete koje je već jednom bilo u sukobu sa zakonom, Muratbegović odgovara da je “na način kako danas funkcioniše sistem” teško ubijediti “i profesionalce da to ne rade”.

“Tako da je, bojim se, tek sekundarni zadatak ubijediti širu javnost. Mi moramo krenuti od stručne javnosti i organizovati njihovu stvarnu senzibilnost za rad sa djecom”, tvrdi profesor.

Ukoliko se, dodaje on, ostvare pretpostavke za stvarnu primjenu Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, doći ćemo u fazu u kojoj će društvo imati potrebu da jača centre za socijalni rad, centre za mentalno zdravlje, škole i druge institucije formalne socijalne kontrole kroz podizanje njihovih kompetencija za rad i u ovoj oblasti života.

“Međutim, primjena ovog zakona ide jako sporo, tako da i preventivne mjere koje on podrazumijeva ne nailaze na primjenu u svakodnevnom životu”, zaključuje Muratbegović..

Cilj alternativnih mjera, koje u suštini imaju odgojni karakter, jeste da se djeca u sukobu sa zakonom ne izlažu krivičnim postupcima

Slučaj Mrnjavac: Ubica će uskoro odležati svoju deceniju

Muratbegović: Javnost je još uvijek sekundarna

Mitrović: Insistiramo na problemima

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.