NO] VJE^ITIH
Mediji su o svemu izvijestili suho i precizno. Korektno. Ali, ovdje je su su tek svoje du{e, a tijela i sve drugo vezano uz njih: nacije, kulture, m i poezija, pokazalo po{tovanje prema jednom dobrom ~ovjeku i pjesn
Rasim Pr{te, pjesnik i aforizmi~ar, nedavno je svojoj rodnoj ^apljini, kojoj se vra}a samo kad predstavlja knjige, pa je svaki njegov povratak tako i poetski praznik u ovom gradu, predstavio svoju ~etvrtu knjigu aforizama i promi{ljanja svake vrste “Vje~iti optimist”, a koja je njegova ~etvrta knjiga u slijedu, nakon zapa`enih naslova “Vje~nost nade je tuga”, “Kako sam tra~ao za pu`em” i “300 na sat”. Zapravo, novinska vijest o promociji neke knjige jednostavna je za izvjestitelja: “taj i taj predstavio tu i tu knjigu, o njoj govorio taj i taj, rekao ovo ili ono, u programu su jo{ sudjelovali...”, i gotova stvar. ^ak korektno dovr{ena.
Mali ~ovjek
Iznimka su pak veliki naslovi. Rasimov to nije. Iznimka je i veliki autor. Rasim ni to nije. Rasim je obi~an mali ~ovjek, nevoljnik koji nikakvo zlo koje mu je `ivot nagodio, naprosto ne `eli pamtiti - a sva{ta mu je `ivot prigodio: od ratnih logora do pre`ivljavanja po bespu}ima zapada, do dega`mana na biro za zapo{ljavanje, gdje je upisao zavidan sta`, pa ~ak i da je u toj duljini radni, opet bi bio zavidan! Rasim je emotivno dijete Doline, vje~iti gimnazijalac koji je ^apljinu `ivio onako kako ljudi `ive zaljubljeno u svoj grad, njegove ljude, njegove prilike i neprilike: Rasim je omiljenik prema kojemu iole nedu`an, a kamoli kriv sugra|anin, ili onaj koji je to naprasno postao, naprosto mora osje}ati neko grizodu{je.
Pozvat }e me tako Rasim da mu moderiram predstavljanje ove knjige, u osam sati je, u kinu Mogorjelo. Pritom mi je izlo`io popis sudionika i nekakav fino skockan scenarij, kojega se ja si- gurno ne}u dr`ati, ali to mu ne}u re}i. Uostalom, kako }u unaprijed znati ~ega }u se dr`ati.
I, ja u to kino nisam za{ao vi{e od trideset godina! Rasim je nekoliko godina stariji od mene, vrzmali smo se zajedno u i oko tog kina, on je vazda svoju djevojku Jasnu iz Konjica, uspje{nu gimnazijalku, dr`ao za ruku, recitirao svoje i tu|e stihove. Rasima smo potkradali uvijek kada za pravu zgodu ili curu nismo imali svoje stihove. Sjeo sam u mali caffe, uz kino, koji tu nikada nije bio, i promatrao ljude koji dolaze, a Rasim ih ~eka na vratima. ^ovje~e, to se duhovi bude! Prvi put poslije toliko godina opet gledam iste ljude, prosijede i pro}elave, dame sa ure|enim vlasi{tima i u najboljem {to su za obu}i po ormarima na{le, kao da se nakon trideset pet godina opet odr`ava projekcija filma “Let iznad kukavi~jeg gnijezda” ili neki sli~an film koji nas je nekada amo dovla~io. Kao da su svi ovi ljudi isti oni koji su nekada dolazili, i znao sam da }e ta ve~er biti posebna.
^ak i Jozo Pijevac, na{ lokalni glazbenik koji svira vi{e instrumenata, a kojeg sam zadnji put ~uo na radnoj akciji [amac - Sarajevo (ho}e li to biti 1977. ili osma?), kada je na{ ~apljinski bend, kojega je on utemeljio, do{ao svirati u bazu na{e brigade “Ivo Lola Ribar” u Zavidovi}ima, a sve druge brigade popizdile {to nemaju takav bend, a dolaze iz gradova koji su i deset puta ve}i od na{e male i bajkovite ^apljine, pozdravio me prije ulaska u salu, kao da smo se pozdravili prije tri dana. Miro Butigan je u{ao i pitao me imam li tu i tu boju za mu{ice, nikako da potrefi pravu boju, pastrve ne “rade”, a on je, je li, najbolji ribar... Miro je na{e najdra`e ~apljinsko spadalo, osamdesetak kila dobrote i benignosti koje di{u za druge ljudske du{e, s tim da je u ovih ~etrdeset godina vi-