H OPTIMISTA
u{tina bila iznad svega. Ovdje su bili ljudi bezimeni, u kino donijeli mo`da ~ak i imena, ostavili stvarnosti. Ovdje se slavila ljudskost iku
dno napredovao u repertoaru smicalica, dotle da mu je Rasim posvetio ovu posljednju knjigu! Valjat }e poslije Miri iza}i pred publiku i poku{ati objasniti kako je to do`ivio!
Do{ao i Jozo Jaki{a, na{ najve}i `ivi ju`nja~ki pjesnik, odnedavna umirovljen, a bio je i kondukter i sva{ta pone{to {to je privremeno i nestalno, samo je stalno bio pjesnik i autor nekoliko na{ih lokalnih pjesni~kih himni. Pa se pojavio Ljubo Krmek, otpravnik sve rje|ih vlakova, odgonetnik prastarih humskih zapisa i misli, poseban i rijedak pjesnik, te Du{an Musa, marni novinar i knji`evnik, kroni~ar ovoga grada i njegove stvarnosti. Sve }e ih Rasim uspeti na pozornicu, jednog po jednog, i o svakom pone{to kazati i, {to je najva`nije, ne{to njegovo kazati. Rasim sve na{e poezije govori bolje od nas, pa, tako, kad je govorio Jozinu mitsku pjesmu “Na{e majke” (Jozo mi je rekao da bi sve dao za to da tu svoju pjesmu zna makar pribli`no tako re}i), plakao je i on (Tu sam uletio sa mirisnim vla`nim rup~i}em za Rasima, {to nikako nije moderatorov posao), plakala je i cijela ta dvorana, koju nikada u `ivotu tako punu nisam vidio, osim mo`da kad je bio film “Posljednji tango u Parizu”, u kojem je bilo eksplicitnog seksa, ali tada se nisu unosile stolice kao sada, i tada nitko od nas nije znao {to zapravo zna~i - eksplicitno, ali za seks smo znali!
Prethodno je Pijevac na gitari odsvirao i unato~ nedostatku svih zuba sjajno otpjevao dirljivu baladu na{eg najpoznatijeg ^apljinca u bijelu svijetu, glumca i pjesnika Zdenka Jel~i}a “Kraj Neretve jedna vrba raste za me” i to je bio sjajan uvod u meni najljep{u knji`evnu no} koju sam igdje ikada do`ivio. I dosta je jedna ovakva, ne treba vi{e, bilo bi previ{e! Dr. \ani Hot pristigao je iz Sarajeva, s gitarom, uglazbio je nekolike Rasimove, pritom otpjevao i koju [anti}evu... Izvrstan je bio \ani.
Zborio sam ljudima o Rasimovu `ivotu, barem ono {to mo`da nisu znali, znali su da je dvade- ji, bio je broker u Zemaljskoj banci Bavarske jer je tu mla}enje rukama bilo va`nije od poznavanja jezika koji Rasimu nikako nije i{ao, pa je onda radio kao djelatnik mo}nog BMW-a, ~eprkaju}i po blokovima motora i radilicama, valjda jedinim dijelovima tog stroja gdje ~ak ni Rasim Pr{te, pjesnik i prognanik iz vlastitog `ivota, ni{ta nije mogao zajebati.
Herr Razim
Najdra`e mu je bilo, vikendom, ~istiti parkove u kvartu u kojemu je `ivio, “herr Razim” nije dopusti niti jednom njema~kom listu da se dulje zadr`i na njema~koj travi, on je milovao tu|e psi}e u {etnji i sanjao povratak. Vratio se. U Sarajevo. Pa se povremeno otud vra}a svuda gdje `eli. To {to je on tu no} priredio svima nama, toj na{oj ^apljini i ona njemu, ~ak ona vi{e njemu, satisfakcija je i za ru`nije stvari od onih koje je pjesnik u `ivotu pro`ivio.
U kutu te pune dvorane, sjedila je ona ista Jasna. @ena Rasimova. Majka tri prekrasne k}eri, imaju i unu~icu, a o~ekuju jo{ dvije... U prvim redovima, premda krhkog zdravlja: Bogi} Bogi}evi} (dovezao ga i vratio dr. Mile Lasi}), njihov vjen~ani kum. Mediji su o svemu izvijestili suho i precizno. Korektno. Ali, ovdje je su{tina bila iznad svega. Ovdje su bili ljudi bezimeni, u ovo kino donijeli su tek svoje du{e, a tijela i sve drugo vezano uz njih: nacije, kulture, mo`da ~ak i imena, ostavili stvarnosti izvan dvorane. Ovdje se slavila ljudskost i poezija, pokazalo po{tovanje prema jednom dobrom ~ovjeku i pjesniku, Rasimu Pr{ti. Zato ovaj ovako osoban zapis. Jer smo pobijedili. Premda ne znam u ~emu...