Paralelne realnosti i kako živjeti
nismo sigurni više ni u šta. Ni da li nas ima, ni da li nas je moguće u bilo kakvom obliku zamisliti. Toliko se računica, sabiranja, oduzimanja, množenja i dijeljenja, posljednjih mjeseci na digitronu domaće i međunarodne politike utipkalo u ovu zemlju da su svi rezultati mogući, a opet ni jedan se ne čini izvjesnim. Imamo li na umu godine iza nas, te sve prethodne operacije koje su nastojale pomjeriti ili zabetonirati stvari onakvima kakve jesu, jasno je da je Bosna i Hercegovina preumorna, izmrcvarena i sluđena nastojanjima da se dovede do nekog jasnog oblika. Dejtonski okvir nas je držao na labavim koncima kroz vrijeme koje je prošlo, ali ni nakon gotovo tri decenije klaćenja na tim konopcima mi nismo upravili nigdje, nismo pronašli ni sjenu neke nove paradigme, one koja će nas okrenuti nama i objediniti u domišljavanju našeg opstanka tu gdje jesmo. Danas je posve jasno da su ti konopci blizu pucanja, oni su trulili, raspetljavali se, pokušavalo ih se održati, ojačati slabašnim nitima državnosti, ali sada kao da se ne vidi nikakav novi konac, niti igla koja bi ponovo zakrpila ono što je olabavilo i stremi pucanju.
Istina, svi bismo negdje voljeli, konačno, da se nešto u ovoj zemlji dogodi, da se na neki način otkoči njena višegodišnja agonija tavorenja ni na nebu ni na zemlji. Nije to želja za bilo kakvom etatizacijom postojećeg, ali ako već postoji, kakav-takav, državni okvir, onda bi on trebao da bude dostojan ljudskog bića. Sve osim toga, osim države koja može ponuditi egzistenciju koja nije vječiti strah i neizvjesnost, besmisleno je, paradoksalno i daleko od bilo kakvog oblika humanog postojanja na ovoj planeti. Gledano iz perspektive običnog čovjeka ove zemlje, računica je previše, preko glave nam je svih računskih operacija nad ovom zemljom. Uopšte nije bitno ko je glavni račundžija, u čiju korist i za čiji račun se sve ovo radi, mi smo jednako umorni, beznadežni i prestrašeni svime što se događa. Pritisak, obezljuđivanje, povampirenje devedesetih, ponovno vraćanje u potpunu nesigurnost, neizvjesnost sutrašnjice, prekrajanja granica, mogućih sukoba i nasilja, sve to nas je sabilo u mišije rupe svakodnevice. Toliko da nismo više uopšte zainteresirani šta se gore događa, niti kakve će to posljedice po nas imati. Jedino što je ostalo, čime se rukovodimo, jeste da čekamo, jer još uvijek, ili nam se bar tako čini, ne puca, a ako jednom zapuca, mi ćemo se, kako nam priliči, svrstati pod iste one stijegove etnonacionalne zadrtosti. Nema veze što smo na vlastitoj koži utvrdili da to ne vodi ničemu, da su desetine hiljada mrtvih iz prethodnog rata uzalud ugušena ljudskost, čiji su životi dati bez bilo kakvog smisla. Ratom, a jasno je sada, ni mirom koji je nakon njega uslijedio, mi ništa nismo dobili.
Jedno je sigurno, neko je godine mira iskoristio prije svega da nas razjedini više nego je to sam rat učinio. Rastakanje svakog zajedništva, svake mogućnosti da se građani BIH nađu na jednoj tački, onoj koja ne isključuje, već onoj koja traga za mogućnostima istinskog življenja, izgradnje i odbacivanja nametnutih podjela, postala je gotovo nedostižna. Otuda se mnogima doima da je vrijeme neposredno pošto je rat zaustavljen, u odnosu na ovo danas, bilo zaista neko vrijeme koje je budilo nadu da iza planina mraka postoji neka svjetlost za nas. Ali, pražnjenje zemlje, pod pritiskom neimaštine i postratnog nacionalističkog razračunavanja, pristajanje na okvire podjela, nepostojanje energije koja nas vodi ka iskrenom suočavanju, razgovoru i prihvatanju grešaka iz prošlosti, dovelo nas je tu gdje danas i jesmo. U potpunom limbu, u strahu, u iščekivanju da neko drugi, neko ko nema osjetljivosti za stvarno stanje stvari, kroji i prekraja zakrpe mogućnosti da ova zemlja postane normalna, da se pokrene njena zdrava snaga i dođe do toliko željene normalnosti.
Alternativa svemu ovome se nigdje ne nazire, duboko u svojim mišijim rupama mi nastojimo stvoriti san o budućnosti, i kad se pogleda dolje, ispod kore, doima se da nečega i ima u tom zavlačenju u male, zatamnjene prostore. Međutim, nakon svih ovih godina naše izolovanosti u tom memljivom dolje, došlo je vrijeme ili da iz rupa izađemo, ili da se konačno potpuno prepustimo da nas zatrpaju šljakom vječne tame. Trećeg puta nema. Ili će ova zemlja ostati ruševina i jad, ili će ono preostalih ljudi koji je misle i osjećaju kao vlastiti prostor postojanja otvoriti svoje oči, izaći iz skrivenih izbi i glasno progovoriti o svemu onome što se sada događa i tome šta zaista želi za svoj život, i za život onih budućih koji, možda, dolaze.
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Svi bismo negdje voljeli, konačno, da se nešto u ovoj zemlji dogodi, da se na neki način otkoči njena višegodišnja agonija tavorenja ni na nebu ni na zemlji