Oproštaj ljubimca bh. navijača
U intervjuu za Oslobođenje legendarni rukometaš Nikola Prce govori o trenutku odluke za oproštaj, svojim nastupima za zmajeve očekivanjima od nastupa na Euru
Na individualnom planu, iz sezone u sezonu obarate rekorde.
- Možda ta liga ovdje, neću reći da mi odgovara, ali sigurno se ne trošim ovdje kao što bih se trošio u nekoj jačoj. Sama recimo bh. liga je izrazito jaka, jer je izjednačena. Svaka utakmica u BIH je neki derbi, svaka utakmica igra se na nož, a ovdje to nije tako. Mi ovdje kad igramo sa drugom ili trećom ekipom, ako smo iole ozbiljni, to je deset razlike za nas, možda čak i više.
Trošenje
U svoje ime kažem, ne igra se na sto posto snage, ni blizu, tako da je to neki plus, pogotovo za igrače u mojim godinama. Imamo četiri jake utakmice kroz sezonu, kao što smo imali protiv Borca i Turde, i eto možda Final Four lige, playoff, kada se ekipe motivišu, ali ponavljam, ako smo mi pravi, ako hoćemo da igramo na sto posto, ne može nam niko ništa. Kažem opet, malo mi je žao što je tako, volio bih da je liga malo jača, da tu ima neke draži, ali i ovako mi odgovara. Ne mogu se požaliti, jer nema tu puno fizičkog trošenja. A onda 50 minuta igrati u oba pravca u 41. godini protiv Turde, koja izaziva respekt svakog protivnika, koja je među četiri najbolje ekipe u Rumuniji, koja je posljednjih godina osvajala Challenge Cup, sadašnji EHF Cup, velika je stvar. Zdravlje me služi i što se tiče klupskog igranja, ako bude ovako, ne mislim još prestati igrati.
Najavili ste oproštaj od reprezentacije. Kako je došao taj trenutak, kad ste prelomili da objavite tu odluku?
- Bilo je više tih momenata, to samo dođe. Nekad ti se nešto ne svidi, pa kažeš neću ovo, neću ovako, ali svaki dolazak u reprezentaciju sam jedva čekao i sad kao i prije 15 godina. Možda kad sam bio mlađi i još veće uzbuđenje je bilo. Ali sad je to velika obaveza, ne govorim da mi je teret lični, nego svaka utakmica je na nož, svaki trening je kao utakmica, to je nešto sasvim drukčije od filma u kojem se ja sad nalazim. Da sad kažem - mogu još, ne mogu. Možda bih mogao još igrati i pomagati, ali ne vidim smisla. I da je nekad i ranije još bilo tih mladih igrača, koji guraju nas stare, možda bi ranije i oproštaj bio. Stalno govorim da ne treba igrati nasilu. Vidim da neki ljudi komentiraju tipa: “A daj vidi Terzić i Karačić po 37-38 godina imaju, Prce ima 40 i igraju, šta će nam?”, ali stvarno nisam osjetio niti vidio da ima jaka zamjena. Koliko god mi gurali te mlade igrače, oni moraju imati neku podlogu. Ne može doći sa 20 godina i da igra u reprezentaciji. To nije taj put koji se mora proći. Pogledajte skandinavske selekcije - sa 19 godina im igrači igraju na Euru. Zašto? Zato jer im je igrač sa 16-17 godina izgrađen kroz kadetske ili juniorske selekcije. To sve ide korak po korak, ima logičan slijed. A ne kod nas - odigra jednu utakmicu i zabije 10 golova u Premijer ligi BIH, pa ga treba odmah zvati u A tim.
Put
Ne može tako na duže staze da se pravi reprezentacija. Ako mislite zovnuti igrača i ismijati ga na utakmici, to je OK, ali po mom mišljenju sama Premijer liga i sve u Savezu mora se malo promijeniti. U košarci na Kosovu imate pravilo da moraju igrati dva domaća igrača mlađa od 19 godina. Ne vidim na koji način u BIH se sve može urediti. To je jedan od razloga, ima još ovih koji žele igrati za druge reprezentacije, ali ja to sve shvatam. Jer da sutra neko moj blizak odluči da ide za drugu selekciju igrati, ne znam kako bih reagirao, pošto znam da je ovaj sistem omladinskih reprezentacija u BIH neodrživ. To se malo aktiviralo u posljednjoj godini, ali skandinavske selekcije imaju po 10 okupljanja godišnje i normalno da takav igrač ima podlogu ući u seniorski rukomet, a kod nas je sve na preskok. Od 17. do 21. godine nema ga nigdje, a onda od 21. da igra za reprezentaciju. On možda i može, ali malo će njih biti takvih. To je sav put, koji se mora graditi. Ja sam prošao taj put, preko Hrvatske, vratio se u BIH, pa onda u Zagreb, prošao Zagrebovu školu, igrao za kadete i juniore Hrvatske - korak po korak. Jer je teško kad preskočiš stepenice u razvoju, može se desiti da uspije, ali to su onda vrhunski talenti.
Od početka igranja za reprezentaciju ste ljubimac navijača. Kakav je to osjećaj?
- Da kažem da ne prija, sigurno bih lagao. Kome ne prija da ga ljudi cijene, vole i poštuju? Sigurno da nije to došlo samo od sebe, to je sigurno što sam, ustvari ne samo ja, nego cijela naša reprezentacija - mi smo obični ljudi, nismo, da ne uvrijedim neke druge sportaše, prepoznati. U biti rukomet nije sport kao nogomet, nismo neke velike zvijezde i svaki navijač može doći do nas, popiti kavu s nama. Jednostavni smo i obični. Nemamo nikakvih problema ni kad izgubimo 10 razlike pozdraviti navijače, a isto tako i kad pobijedimo i mislim da ljudi to cijene. Cijene tu skromnost kod nas i tu mislim na cijelu reprezentaciju. I ne govorim o posljednjih nekoliko godina, nego i otkad sam ja počeo igrati za BIH. Tad i nije bilo lako igrati za BIH, da budem iskren i kažem, Hrvatima i Srbima, jer koliko god su te prihvatili ovi koji su uz reprezentaciju, tvoji su te nekako odbacivali, ne bukvalno. To je realna surovost u ovoj našoj državi. Ja stvarno to ne gledam, niti sam ikad gledao, ostali su tu neki zadojeni likovi s tim mišljenjima. Meni su to više onako iz prošlih vremena mišljenja - ko je kakav i šta je. Za mene ako je neko čovjek - čovjek je. Stvarno nemam tu usporedbu, pogotovo s godinama, kad prođeš pola svijeta. Opet s druge strane, da sam ostao u nekoj sredini, možda bih i ja isto mislio, ali kad prođeš malo svijeta i družiš se s ljudima, ne možeš imati takvo razmišljanje. To je ono što nas sve koči i što se pokušavalo ubacivati u reprezentaciju - mislim na političke smicalice, ali ova selekcija i igrači nisu nikad nasjeli. Ja sam stvarno ponosan na to. Možda je to razlog što nas ljudi vole, jer smo preobični i uvijek dostupni našim ljudima.
Smatra se da je rukometna reprezentacija najdraža navijačima i drugačiji je odnos prema njoj u cijeloj državi - vi kao ekipa ste to vremenom gradili.
- Nismo mi to smišljeno radili. Jednostavno se potrefilo da su takvi momci, takva simbioza, možda je neko iskakao, ali se vremenom uklopi u sve to. I opet moram reći da je fudbal neuporediv sa svim ostalim. To je drugi svijet i teško je sve nas s njima porediti. Ljudi u tom sportu su megazvijezde. Uvijek bih odvojio nogomet na jednu stranu, a nas ostale timske sportove na drugu. I mislim da od svih drugih sportova, ljudi uvijek više slave naše pobjede. Kao eto svi igramo u ovoj reprezentaciji bez obzira na vjeru i naciju i nikad nismo imali neki incident. Glupo je što se vraćam na to, ali to je jednostavno u našoj državi.
Svaki dolazak u reprezentaciju sam jedva čekao i sad kao i prije 15 godina
Češka je naš rang. Tu ne trebamo govoriti da li možemo ili ne, nego moramo ići pobijediti. Imamo velike šanse, procenti su 50 - 50
Bliži nam se Euro u Slovačkoj i Mađarskoj. Kakva su Vaša očekivanja?
- Mislim da je Švedska favorit koji je daleko najjači. Recimo Španjolci mi nisu toliko jaki kao ranijih godina. Došlo je do neke smjene generacija. Neki igrači im neće igrati, jer moraju uzeti odmor, neki su se već oprostili. Igrači koji su sa 40 godina igrali jako bitnu rolu u ekipi. Nisu to igrači koji su istrošeni. Jedan Entererrios je odigrao sjajno posljednja dva-tri turnira, a dečko ima 40 godina i davao je sve od sebe, uvijek je bio jedan koji je najviše vukao za taj tim.
Velike šanse
U kontaktu sam sa nekim od španjolskih trenera i igrača, pa sam čitao da i neki igrači koji igraju samo obranu možda propuste Euro. Sa Španjolskom se može igrati. Favoriti su, ali mislim da možemo i ne možemo isključiti to neko iznenađenje protiv njih. I meč protiv Češke nam je najvažniji, ali moje mišljenje je da šansu moramo tražiti u meču sa Španjolcima. Sa Švedima će stvarno biti jako teško, ali posljednje dvijetri godine su došli do vrha, gdje su bili prije 10-15 godina.
Češku znamo dobro?
- Vidite, Češka je naš rang. Tu ne treba govoriti da li možemo ili ne, nego moramo ići pobijediti. Imamo velike šanse, procenti su 50 - 50. Ali ako mislimo o nekom prolazu i ganjati iznenađenje, onda je to meč protiv Španjolske.
Koga vidite kao svog nasljednika?
- Ima tu Herceg, Hamidović, tu je sad i mali Klis, koji je dobio šansu da ode iz Premijer lige BIH, da proba malo kako je igrati na višem levelu. To je neki početak i morat će malo kroz hrvatsku ligu tražiti više minutaže. Samim tim što je izbornik Obrvan njegov trener mislim da mu to može biti od pomoći. Sad da kažem ko će to biti od njih trojice, ne bih izdvajao nikoga. Kažem, šteta što mi kao Savez nemamo te jake omladinske selekcije da onda imamo bazu iz koje stalno možemo uzimati najbolje.