Svi Srbi u jednoj državi
Mnoga iskustva iz istorije drugih naroda i zemalja svjedoče da vrijeme može da liječi i najzatrovanije odnose
Nije potrebna ni neka dublja analiza Miloševićeve “mirotvoračke” politike, koju provodi poslednjih godinu dana, od kada je usvojio poznati plan Kontakt grupe (pet velikih sila) od jula 1994. godine, da bi se “otkrilo” da ni Milošević nije potpuno napustio srpski nacionalistički program stvaranja “velike Srbije”, takođe, putem podele Bosne između Srbije i Hrvatske, već je, očigledno, uvideo da je politika da se taj program ostvari putem sile pretrpela poraz na gotovo svim područjima i da se sada mora raditi na uspostavljanju mira da bi se spasio što se može spasiti od tog nacionalističkog programa - “da svi Srbi žive u jednoj državi”.
Stoga se ne sme prenebregavati procena lorda Karingtona: “Mislim da ćete videti da će se upravo to dogoditi, i međunarodnim uslovima; takođe i zbog pritiska velikih sila i katastrofalnog stanja privrede, nastalog zbog međunarodnih sankcija i posledica raspada Jugoslavije. Tuđman se mora miriti zbog pritiska velikih sila, i pored trijumfalističkog, nacionalističkog raspoloženja koje je zavladalo u vladajućim i gotovo svim opozicionim političkim krugovima u Hrvatskoj, kao i u širokim redovima hrvatskog naroda, posle lakog i brzog zauzimanja zapadne Slavonije i zapadnog dela “republike srpske Krajine” i progonstva svih Srba s tih teritorija Hrvatske. Ovo raspoloženje gura sadašnju politiku Hrvatske da što brže reši i pitanje “reintegracije” istočne Slavonije, zapadnog Srema i Baranje. Tuđmanova politika pretvara se od defanzivne u zategnutih odnosa i teškog, ili nemogućeg uspostavljanja dobrosusedske saradnje. Što se tiče Srbije i SR Jugoslavije, može se očekivati da srpsko-hrvatski odnosi umnogome mogu biti slični odnosima koji već decenijama vladaju između Srbije, odnosno (Jugoslavije), s jedne, i Albanije, s druge strane, a to znači dugotrajno bremeniti sporovima i mogućim sukobima, ne isključujući ni oružane sukobe.
Može se reći da je to pesimistička prognoza, a ne sasvim odmerena realistička procena. Mnoga iskustva iz istorije drugih naroda i zemalja svedoče da vreme može da “leči” i najzatrovanije odnose, pa može to da se desi i posle ovih ratova u Hrvatskoj i Bosni. I ta iskustva su proverena. Ali, to nije moguće sve dok nacionalističke snage imaju vodeću ulogu u svojim narodima, a postaće moguće onda kad stvarne demokratske snage potisnu nacionalizam i snage nacionalizma i postanu odlučujući činilac u rešavanju o životnim pitanjima i sudbini svojih naroda.
Međusobno zbližavanje
Kad narodi, u našem slučaju srpski i hrvatski, okrenu leđa velikodržavnim nacionalističkim i hegemonističkim programima i politikama zauvek, i potisnu ustranu i učine bezopasnim političke i društvene snage koje su nosioci tih politika i programa, nastaće uslovi u kojima se odnosi između Srbije i Crne Gore (odnosno SR Jugoslavije) i Hrvatske, kao i između Srbije i Bosne i Hrvatske i Bosne, mogu razvijati i sigurno će se razvijati u znaku dobrosusedskih odnosa.
Stvoriće se uslovi za svestranu saradnju i međusobno zbližavanje i rešavanje svih međusobnih sporova na miran način u duhu novog prijateljstva između naroda ovih zemalja. U tom pravcu će delovati i uključivanje ovih država u procese regionalne, evropske i svetske integracije, koji se nezadrživo razvijaju i jačaju u savremenom svetu. U tom svetlu jedino se može proveriti i pokazati da li je data procena u datom momentu pesimistička ili realistička. Stoga, mislim da moja razmišljanja nisu pesimistička, već realistička u ovom trenutku.
Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva nedavno je, u okviru svoje Male biblioteke, objavila knjigu “Dogovor u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine” autora Miloša Minića. Oslobođenje feljtonizira dijelove ovog vrijednog dokumentarnog štiva.