Bilo jednom u Bosni, ponovilo se u Ukrajini

Sarajevo raznim manifestacijama obilježava trideset godina od početka svoje opsade, jedne od najdužih u istoriji ratova. Ako ste očekivali stid i kajanje glavnih krivaca za smrt 11.541 stanovnika glavnog grada, od kojih su 1.601 bili djeca, i krivaca za strašne zločine nad civilima širom Bosne i Hercegovine, živjeli ste u velikoj iluziji. Iako pravomoćno osuđeni kao ratni zločinci, u svojoj su zemlji proglašeni srpskim herojima. Oni koji su još živi, uživaju privilegije vladajućeg režima, objavljuju knjige, gostuju na televiziji, daju intervjue listovima i magazinima... Što se Sarajeva tiče, promijenila se samo njegova ratna geografija. Politike koje su Bosnu i Hercegovinu uništavale i spolja i iznutra ostale su iste. Naše je da se sjećamo. A Oslobođenje ima u toj priči jednu od najvažnijih uloga. To je priča o strašnim i slavnim danima sarajevskog otpora u smrtonosnom obruču koji je trajao nezamislivo dugih 1.425 dana. “Sarajevo i Oslobođenje bile su dvije riječi koje su tada odzvanjale svijetom” - to je u jednoj svojoj kolumni napisao Miljenko Jergović. Ovih aprilskih dana ponovo iskrsavaju sjećanja na te godine, nekad u punoj svjetlosti, a nekad tek svjetlucava, kao teške i sumorne slike ljudskog zla, a ponekad kao prizori ljudske nesebičnosti i dobrote. Lično, ne volim da se sjećam ni najboljih stvari koje je sa sobom donosio krvavi rat, a kamoli onih najužasnijih, jer nemam više snage za to. A ne volim ni kad se herojski otpor Sarajlija prema ubitačnom zlu naknadno interpretira patetično. Bilo je i loših stvari koje se ne smiju prešutjeti. Logično je i prirodno što se naše današnje sjećanje na te dane povezuje sa događajima u Ukrajini i što Sarajevo šalje poruke solidarnosti napaćenom Kijevu, žrtvi ruske invazije na tu zemlju. Niko kao stanovnici Sarajeva ne može razumjeti građane Kijeva, jer su preživjeli slične, čak veće i mnogo dugotrajnije patnje u brutalnom ratu vođenom protiv Bosne i Hercegovine u kojem su njeni neprijatelji demonstrirali fašizam novog tipa.

I koliko je samo puta, nakon pokušaja da se jedna nezavisna, međunarodno priznata zemlja u krvi i pepelu raskomada, a plijen podijeli između Miloševića i Tuđmana, izgovorena poruka urbi et orbi: “Da se više nikad ne ponovi!” Ali, mudra stara izreka glasi: “Nikad ne reci nikad!” Reći dakle da se remake fašizma nipošto nije mogao očekivati, bilo bi pogrešno. U jeku pandemije koronavirusa nije bilo primjerenije knjige za čitanje od “Kuge” francuskog nobelovca Alberta Camusa. “Kuga” je prvi put objavljena 1947. godine, a devet godina kasnije pojavila se i na srpskom jeziku. Kritičari su u njoj prepoznali alegoriju o Drugom svjetskom ratu (“Svijet je doživio toliko kuga koliko i ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nespremne.”) Čitalac koji je preživio opsadu Sarajeva mogao je u Camusovom romanuhronici prepoznati rat koji je devedesetih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine. Ipak, kritičari su se još od prvobitnog izdanja Camusovog romana bavili odgonetanjem njegovog kraja koji glasi: “Bacil kuge nikada

Fašisti ponovo marširaju. Ne tražite kao dokaz gasne komore i Eichmannove konvoje smrti, dovoljni su TV prizori kolona ukrajinskih izbjeglica i slike njihovih uništenih gradova i sela

ne umire i nikad ne nestaje, može desetinama godina spavati u namještaju i rublju, strpljivo čekati u sobama, podrumima, sanducima i maramicama i starim hartijama i može biti da će doći dan kada će na nesreću ljudi i njima za pouku, kuga probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom sretnom gradu.” Poznavaoci Camusovog djela prepoznali su u bacilu kuge ideologiju fašizma. Ali, Camus, navode oni, nije imao ideju kako će se završiti Drugi svjetski rat i, samim tim, njegova knjiga. Nedostajao mu je kraj. To mu je pravilo velike poteškoće u pisanju, pa je odlučio da to pitanje ostavi otvorenim. “U svakom slučaju, najgore od svega tek treba da dođe”, dodao je u jednom od svojih pisama.

Bilo kako bilo, bacil se vratio. Svijet je postao pun neonacističkih pokreta i njihovih pristalica. U svim bivšim jugoslovenskim republikama, danas nezavisnim državama, na vlasti su nacionalistički režimi koje odlikuje korupcija, oslanjanje na kler, ignorisanje manjinskih prava i ulično nasilje. Navršilo se sto godina od Mussolinijevog marša na Rim, što se smatra začetkom fašizma u Evropi. Putinova Rusija, zemlja u kojoj je uspostavljena prva komunistička vlast u svijetu, kao da je odlučila da spektakularno, pohodom na susjednu Ukrajinu, obilježi stoti rođendan fašizma. Pod udarom njenih raketa i bombi u Ukrajini, kao i prije trideset godina u Bosni i Hercegovini, nestaju sa lica zemlje čitavi gradovi. I danas u Ukrajini, kao i prije trideset godina u Bosni, “lepa sela, lepo gore”, i danas kao i tada mrtvi se kopaju u parkovima ispred srušenih stambenih višekatnica, i danas kao i tada granatiraju se bolnice, porodilišta i kazališta, a na stotine hiljada žena, djece i staraca sa zavežljajima bježe ispred dolazeće smrti... U gradu Motižinu Rusi su ubili načelnicu Općine i njenu obitelj. Stižu i informacije o silovanjima koja su na okupiranim teritorijama počinili ruski vojnici. U gradu Buči otkrivena je masovna grobnica sa stotinama mrtvih. Prije nego što su strijeljani, civilima su ruke vezane na leđa. Pričajući o strahotama koje su počinile neke ruske jedinice, vijećnica Buče Lesla Vasilenko rekla je novinarima: “Prvi ruski vojnici koji su došli bili su životinje.” Ima li kraja ljudskoj okrutnosti? Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov, glavni klimoglavac u Putinovom staljinističkom štabu, demantovao je te činjenice i mrtav-hladan izjavio da je u Buči “priređen igrokaz”?! Ukrajinski civili su dakle sami sebe zarobili, sami sebi vezali ruke na leđa, sami sebi pucali u potiljak i sami sebe zatrpali u masovnu grobnicu! Sličan cinizam na račun svojih žrtava u proteklom ratu slušali smo i od srpskih zlikovaca, sve do Šešeljevog “otkrića” da je “ubistvo Bošnjaka u Srebrenici delo američkih, britanskih i francuskih obaveštajnih službi”. Goebbels je, ako ništa drugo, bio neuporedivo inteligentniji i od Lavrova i od Šešelja.

Ne upuštam se u uzroke ruske invazije na Ukrajinu, ali okrutnost Putinove armade prema tamošnjim civilima prosto je nepojmljiva. Bivša glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte nazvala je Putina ratnim zločincem i založila se za njegovo procesuiranje. Jedno je sigurno: Šta god da ostane od njihove zemlje i koliko god da ih u njoj nastavi živjeti, Ukrajinci će još sto godina mrziti Ruse, s kojima su do sada ratovali čak 25 puta. Šest puta je Ukrajina gubila nezavisnost i ponovo je obnavljala. Razlog je uvijek bio isti agresija Rusije.

Fašisti ponovo marširaju. Ne tražite kao dokaz gasne komore i Eichmannove konvoje smrti, dovoljni su TV prizori kolona ukrajinskih izbjeglica i slike njihovih uništenih gradova i sela.