Čestitka, pohvala i dvije sugestije
Upućujem, prije svega, iskrenu čestitku povodom još jednog rođendana meni neizmjerno dragog lista, koji je dva puta pobijedio i boga rata Aresa, a 1992. u jeku levijatanskog užasa u BIH proglašen, zbog autentičnih ratnih svjedočenja, i listom godine u svijetu.
Prvi specijalni izvještač
Osjećam i dragost što je u znamen nezaboravnog barda žurnalizma Kemala ustanovljena novinarska nagrada, koja će nositi njegovo ime i biti uručena iduće godine, povodom obilježavanja 80. godišnjice najuglednijeg lista na našim prostorima. Ta dragost je vezana i za vlastitu uspomenu, jer sam decenijama divno sarađivao sa tim uvaženim kolegom, i kada je bio dopisnik iz Beograda, i urednik Sportske rubrike, i dopisnik iz Amerike i, najzad, najpopularniji glavni i odgovorni urednik koji je Oslobođenje učinio slavnim i u svijetu, i to u najsudbonosnijem razdoblju njegove duge istorije.
Najzad, iznosim i dvije sugestije Oslobođenju i medijskoj grupaciji kojoj pripada: da se uz novoustanovljenu internu nagradu lista, koja će nositi ime “Hamza Bakšić”, ustanove još dvije. Jedna bi, za spoljnopolitičko novinarstvo, bila posvećena nezaboravnom korifeju Rizi Mehinagiću, a druga, za reportaže, sjajnom reporteru Vladi Mrkiću.
Obojica su cijeli radni vijek provela u Oslobođenju i doprinijela prestižnoj ulozi lista ne samo u BIH već i u regionu. Iz bogate Mehinagićeve biografije izdvajam samo da je bio prvi specijalni izvještač Oslobođenja iz inostranstva, prvo davne 1952. iz Egipta, zatim 1953. tokom tršćanske krize, a pratio je i više međunarodnih konferencija o Indokini u Ženevi. Bio je i prvi stalni dopisnik Oslobođenja iz inostranstva, iz Bona (1955-1957), a od 1965. do 1969. i glavni urednik, da bi poslije toga otišao za dopisnika prvo u New York, a potom i sa Bliskog istoka. Od 1974. do 1976. njegovo sjedište bilo je u Bejrutu, a naredne dvije godine u Kairu.
Nakon odlaska u mirovinu, sve do smrti (15.6.2005), bio je uzor mnogim novinarima lista kojeg je smatrao “najuzvišenijim simbolom BIH”, a svoje mlađe kolege
“dostojanstvenim braniocima ugleda profesije”.
Nezaboravni zapisi
O uvaženom kolegi Vladi Mrkiću, autoru brojnih nezaboravnih zapisa, dosta govori i potresna storija “Posljednji ručak Ristovića”, koja je ponovo objavljena i u minulom svečanom broju. Preminuo je, nažalost, na vrhuncu karijere, 25. aprila 2004. Govoreći na komemoraciji, predložio sam da Oslobođenje ustanovi nagradu za reportažu koja bi nosila njegovo ime. Nažalost, to tada nije imao “ko da čuje”. Nadam se da se to sada neće desiti...
Jer Oslobođenje je list slavne tradicije i slavnih imena koja nikada ne bi trebalo prepustiti zaboravu.