O pčelama i ljudima
Maja Lunde: “Povijest pčela”, dramatizacija: Ingrid Weme Nilsen, redatelj i dramaturg: Erik Ulfsby, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u suradnji sa Det Norske Teatret iz Osla
”K azalište oduvijek predstavlja svjetovni život kao neku opsjenu, što nam omogućava da nadvladamo ljudske iluzije, zablude, sljepoću i poricanje i postignemo jasnoću i snagu koje oslobađaju.” To nam, između ostaloga, u ovogodišnjoj međunarodnoj poruci uz Svjetski dan teatra poručuje američki kazališni, operni i televizijski redatelj, univerzitetski profesor Peter Sellars (1957. USA Pittsburgh). Tu opsjenu, mitsko mjesto nastanka teatra, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u posljednje vrijeme, kao da traže pomalo izvan samog središta pozorišne umjetnosti - dakle ne u drami nego u, istina vrlo srodnom mjestu boravka ove umjetnosti, u romanu.
Slavni, intrigantni i egzotični
Početkom prošle sezone, u rujnu 2020, krenulo se sa velikim svjetskim hitom, romanom “Kafka na žalu” dobro poznatog japanskog romansijera Harukija Marakamija (1949), objavljenim još 2002, praizvedenim šest godina kasnije na pozornici kazališta Steppenwolf u Chicagu u dramatizaciji Franka Galatija. Ista dramatizacija poslužila je redatelju Ivici Buljanu u realizaciji zagrebačke predstave slavni, intrigantni, egzotični pripovjedač sa Dalekog istoka skladno se uklopio u kazališni milje - ipak je riječ o vrsnom piscu koji ima što reći i zna kako to iznijeti pred čitaoca/gledaoca koji, što je za teatar izuzetno bitno, u pisanju polazi od mitova, na koje gleda kao na prototipove svih priča i golem rezervoar brojnih tema, kako sam kaže.
”Pisanje romana za mene je poput sanjanja”, poručuje Murakami, “dok pišem, ja budan sanjam i nastavljam taj san svakoga dana, a to nije moguće u svakodnevnom životu. Mislim da ljudi koji dijele moje snove uživaju u čitanju mojih romana.” Mit i san - sasvim prirodno utočište u kojem se može odnjegovati kazališni čin.
Drugi pokušaj, u ovoj sezoni, sa još jednim trenutno aktualnim svjetskim književnim bestselerom, romanom “Genijalna prijateljica” talijanske spisateljice (ili grupe autora, zasada još nije sigurno) Elene Ferrante, bio je nešto manje uspješan. Insceniran je samo prvi dio te “napuljske tetralogije” u adaptaciji Nine Peručić i Filipa Jurjevića, a u režiji Marine Pejnović, no taj romaneskni, odnosno adaptirani dramski predložak ponudio je puno manje od punokrvnog Murakamijevog djela. Nije se teško složiti sa Miljenkom Jergovićem, koji uspoređujući dva spisateljska fenomena, englesku autoricu J. K. Rowling i Elenu Ferrante, bez obzira na to tko se pod tim pseudonimom krije, piše: “J. K. Rowling je spisateljica, a Elena Ferrante je brend iza kojeg je proizveden stilski nekonzistentan tekst stereotipizirane priče prilagođene kvaziemancipatorskim modama s početka milenija...”. Na tim osnovama, unatoč vrlo darovitim i originalnim redateljskim postupcima i iskoracima Marine Pejnović, uvođenje “Genijalne prijateljice” u pozorište nije bio baš puni pogodak.
U prvoj polovici prošloga mjeseca glumački ansambl nacionalne matične kazališne kuće krenuo je u novu avanturu, opet sa jednim romanom, također velikom svjetskom uspješnicom - riječ je o “Povijesti pčela”, tiskanoj 2015, norveške autorice i scenaristice, do tada poznate po knjigama za djecu, Maje Lunde (1975. Oslo). Predstava je realizirana u suradnji sa Det
Norske Teatret iz Osla, gdje je praktično i praizvedena prije dvije godine, kao spektakularan mjuzikl, multimedijska produkcija, u režiji također norveškog redatelja, glumca i scenskog pedagoga, Erika Ulfsbyja (1970. Oslo). Erik Ulfsby poznat je zagrebačkoj kazališnoj publici, u HNK-U Zagreb 2018. godine režirao je “Peer Gynta” Henrika Ibsena, a sada, uz pomoć svoje ekipe suradnika i “Povijest pčela” - dramatizaciju romana potpisuje Weme Nilsen (prijevod Anja Majnarić), scenografiju Even Boersum, kostimografiju Ingrid Nylander, dok je oblikovatelj svjetla bio Torkel Skjaerven. Glumačka ekipa je brojna, dvadesetak je protagonista na pozornici, predvode ih Zrinka Cvitešić, Igor Kovač, Siniša Popović, Ksenija Marinković, Silvio Vovk, Luka Dragić, Dora Lipovčan, Tesa Litvan,
Slavko Juraga i Alma Prica. Sama Majalundeobjašnjavadajujezapisanje romana potaknulo gledanje dokumentarnih filmova koji problematiziraju nestanak pčela na zemlji i upozoravaju na nesagledive posljedice koje takav razvoj događaja može izazvati.
”Temelj svega u ovom romanu za mene je košnica za pčele”, ističe autorica kojoj je to prvi roman za odrasle, uskoro su uslijedila još dva “Plavo” i “Kraj oceana”, koji uz četvrti “Konj Przewalskoga”
čine tetralogiju, “klimatski kvartet”, kako se još naziva budući da se svi mogu podvesti pod novu spisateljsku odrednicu “klimatska fikcija”. Briga za budućnost čovječanstva, prirode, zemlje i čovjeka, ali i svih drugih živih bića koji je nastanjuju, u središtu su pažnje te nove “književne niše”, o tome sama Maja Lunde kaže: “Moramoshvatitidanamnijepreostalo još mnogo vremena. Pčele i drugi insekti izumiru. A jednom kad nestanu, nestat će i biljke koje su nam od životnog značaja. Bit će to kao da je netko potegnuo stolnjak i razbio neprocjenjivi stari porculanski set naše bake. Neće biti povratka. I onda zanimanja poput oprašivača biljaka iz mojeg romana više neće biti uvrnuta fikcija.”
Životna htijenja
U romanu Maja Lunde isprepliće tri, vremenski i prostorno, vrlo različite priče, a poveznica su, naravno, pčele, odnosno njihov nestanak. Vodi nas kroz Kinu koncem ovog stoljeća, pčele su nestale, ljudi ručno oprašuju voćke, totalitaran sustav i te, 2098. godine, vrlo je sličan današnjem, barem iz naše perspektive, potom smo u sredini XIX stoljeća u Engleskoj, opet među pčelarima, kao i u godini 2007. u Sjedinjenim Američkim Državama, sve se i ovdje događa u obitelji pčelara kada se počinju primjećivati iznenadni nestanci pčela. Oko njih i članova te tri obitelji, u dalekoj Kini, u budućnosti, u Americi, u gotovo sadašnjosti i u Velikoj Britaniji, u ne tako davnoj prošlosti, razvija Maja Lunde priču o toj mogućoj i izvjesnoj opasnosti za opstanak ljudske vrste, ali, paralelno, pripovijedajući i o životima, sudbinama, životnim htijenjima, usponima i padovima svojih junaka i junakinja. Tu isprepletenost različitih ljudskih života kroz tri vremenska perioda u rasponu od dva i pol stoljeća što se odvijaju na tri kontinenta redatelj donosi vrlo doslovno - glumice i glumci iz sva ta tri historijska doba i
Moramo shvatiti da nam nije preostalo još mnogo vremena. Pčele i drugi insekti izumiru
Novine i mediji u potpunosti su neopremljeni i nesposobni da se nose s iskustvima koja preživljavamo
potpuno različitih geografskih prostora uglavnom su kroz gotovo čitavo vrijeme izvedbe zajedno na pozornici, sudaraju se i prolaze jedni kraj drugih, replike im se ukrštaju, ono što se izgovara u jednom vremenu i prostoru odmah se nadovezuje na prizor iz nekog prošlog ili budućeg vremena, lijepi se na scenu koja slijedi, i tako u beskonačnost. Pritom, ono što Maja Lunde nudi kao pripovjedni narativ, pretočen u dramski, ne nudi baš nešto svježe, originalno, autorski moćno i do sada na pozornici neprepoznato uobičajeni su to sukobi unutar obitelji, između očeva, sinova i kćeri, ili unutar sebe sama, borbe između vlastitih težnji i očekivanja, nadanja i poraza, a na društvenom pak planu dosta blijeda slika jedne zajednice ogrezle u totalitarizam u nekoj ne tako dalekoj budućnosti. O detaljnom opisu i ulaženju u nijanse kod kreiranja pojedinih likova što nose zbivanja u komadu da i ne govorim - prije je riječ o žurnalističkom pokušaju nego o ozbiljnom djelu jednog romanopisca.
Već pomenuti Peter Sellars u poruci uz Svjetski dan teatra izrekao je i ovo: “Ne živimo u 24-satnom ciklusu vijesti, nego na rubu vremena. Novine i mediji u potpunosti su neopremljeni i nesposobni da se nose s iskustvima koja preživljavamo. Gdje možemo pronaći jezik, pokrete i slike koje binammogleomogućitidaspoznamo dubinske promjene raskola koje doživljavamo? I kako možemo uobličiti sadržaj naših života ne kao reportažu, nego kao iskustvo? Teatar je umjetnost iskustva.” U romanu Maje Lunde, pa tako, naravno, i u predstavi, upravo to najviše nedostaje.