Nauka je jedan od temelja demokratije
Napuštanje ili zloupotreba nauke u procesu donošenja odluka karakteristika je autokratskih režima strahovlada
Ima li demokratije u nauci? Da li su sva mišljenja jednako vrijedna? Da li svi imaju jednak pristup naučnoj zajednici i istraživanjima? Kako se u naučnoj zajednici mijenja stav prema nekom fenomenu, kako se mijenjaju opšteprihvaćena objašnjenja prirodnih pojava? I na kraju - da li naučna zajednica doprinosi demokratiji?
Manja vidljivost
Nauka je demokratska u smislu da je otvorena za sve, ali na način da svako ima mogućnost da odabere studij neke bazične ili primijenjene nauke, obrazuje se u toj oblasti i nastavi karijeru u njoj. Nauka je otvorena, ali poslije dolazi do problema - pojedine grupacije imaju manji pristup ili manju vidljivost u naučnoj zajednici.
Naučnici iz siromašnih zemalja, zbog ograničenih sredstava, teže mogu dati rezultate na svjetskoj sceni, ali projekti kolaboracija su tu da bar djelomice amortiziraju ovaj ekonomski efekat. Ali i u bogatim zemljama duge naučne tradicije određene grupe imaju smanjenu vidljivost - čak i kada im je pristup akademskoj zajednici slobodan. Osobe iz manjinskih grupa ili teže ulaze u naučnu zajednicu ili, često zbog nedostatka sredstava za školovanje, više odustaju od naučne karijere. Žene i LGBTIQ osobe su često žrtve mobinga i uznemiravanja u akademskoj zajednici koja je i dalje visoko hijerarhizirana.
Naučna zajednica, stoga što je hijerarhizirani sistem, plodan je teren za svakojake vrste diskriminacije, pa i nepotizam, mobing, seksualno uznemiravanje i diskriminaciju po različitim osnovama. Nauka jeste sistem traženja objektivnog odgovora na pitanja kako priroda funkcioniše, ali naučnu zajednicu, institucije i dalje čine ljudi sa svim svojim greškama i manama. I treba raditi na poboljšanju ovog sistema i većoj otvorenosti nauke.
Demokratičnost nauke se ne ogleda u tome da svako može reći bilo šta, a pogotovo ne u tome da svako može na društvenim mrežama i u medijima govoriti sve što hoće o nauci, komentarisati naučne radove i rezultate. Demokratičnost nauke se ne ogleda ni u tome da je svako mišljenje jednako vrijedno, pa čak ni svaki naučni rad.
U nauci postoji hijerarhija dokaza, ali i metoda dolaženja do podataka, ispitivanje jednog problema, pitanja. Naučna metoda je ono što obezbjeđuje integritet nauke i vjerodostojnost naučnih dokaza i zaključaka. Ako u nauci ne možete obezbijediti mjerljive, ponovljive rezultate do kojih se došlo određenim pravilima i koji su postali javni poštujući određena pravila objavljivanja naučnih radova - onda to nije nauka.
U nauci postoji nešto što zovemo naučni konsenzus. To je zaključak baziran na dokazima više studija i velikog dijela naučne zajednice. Moguće je da postoje naučnici koji ne zastupaju konsenzus, ali istorija nauka je pokazala da, kada zaista postoje, onda, čak uprkos osporavanjima, njihov rad i dokazi budu prihvaćeni, onda ako su zasnovani na naučnoj metodi ako drugi potvrde njihove nalaze i ako su im argumenti zaista na čvrstim nogama. Naučna paradigma se može oboriti samo naučnim dokazima i to se već nekoliko puta desilo.
Naučni konsenzus se ne donosi glasanjima u naučnoj zajednici. To je jednostavno naučni pogled na svijet za koji ima puno dokaza da je ispravan. No to ne znači da je naučni konsenzus okamenjen i da se u budućnosti ne može promijeniti - samo su potrebni jaki, čvrsti dokazi koji idu u prilog novog pogleda na svijet, na neki fenomen da bi se konsenzus promijenio. Zapravo, nauka je fleksibilnija od mnogih drugih djelatnosti ljudskog društva. Novi dokazi i naučne istine potiskuju stare. Ako i onda kada neki stari model, poput Ptolomejevog geocentričnog sistema funkcionišu (objašnjavaju fenomen) - ako se nađe bolje objašnjenje i objasni greška u starom objašnjenju, napuštaju se.
Ismijani genije
Slika usamljenog, neshvaćenog ismijavanog genija čije teorije naučna zajednica ne prihvata, odavno je napuštena. Zapravo, u većini ovih slučajeva radi se u lunaticima koji se bave pseudonaukom i koji imaju određenu sljedbu. S druge strane, Kopernik, Einstein, Barbara Mcclintock su uspjeli da se izbore s važećom naučnom paradigmom i pruže valjane i čvrste dokaze za ono što tvrde.
Naučna paradigma se ne mijenja jednim radom - jedan rad nasuprot zaključaka velike većine naučne zajednice ne ruši konsenzus. U tom smislu da ne može svako govoriti šta jeste objektivna činjenica u nauci, nauka nije demokratska, ali jeste demokratska za validne dokaze velike težine i ozbiljnosti. Kada nauka (u metaforičkom smislu, kao naučnici, naučna zajednica) promijeni mišljenje, to ne znači da je lagala, nego da je naučila nešto novo.
Nauka je jedan od temelja demokratskog društva, koje bi se trebalo bazirati na odlukama koje su donesene na temelju naučnih činjenica. Napuštanje ili zloupotreba nauke u procesu donošenja odluka karakteristika je autokratskih režima strahovlada i desničarskih pokreta. Nauka jeste demokratska vrijednost.
Naučnici iz siromašnih zemalja, zbog ograničenih sredstava, teže mogu dati rezultate na svjetskoj sceni