Dramatičan i zastrašujući film
VAGON POKRETNIH SLIKA: “Flee” je dramatičan i zastrašujući film koji nam pokazuje da je spoj animacije i dokumentaristike izuzetno uspješan u predstavljanju velikih i traumatičnih iskustava iz (naše) prošlosti
”Odrastaš. Prebrzo odrastaš. Kad prestaneš da budeš dijete, potrebno je vrijeme da naučiš da vjeruješ ljudima. Uvijek si oprezan, sve vrijeme... Čak i kad si na sigurnom mjestu, ti si na oprezu.”
R”Flee” (2021)
iječ “izbjeglica” u našu svijest doziva pregršt tjeskobnih i sumornih slika: brodove krcate ljudima na putu za negdje ko zna gdje, ruševine pretvorene u azile u Bangladešu ili Bejrutu, izgladnjelu djecu koja su preko noći ostarjela. Bol, teror i frustracije proizašle iz izbjeglištva su neminovne posljedice sa kojima se izbjeglice suočavaju, a proces prevazilaženja PTSP-A i patološkog žala za domom je iscrpljujući.
Avganistanska porodica Nawabi je, u krugovima izbjegličke politike, iskusila sve prijetnje namijenjene pojedincima koji su doživjeli progon iz vlastite države. Nakon izgnanstva (ekonomsko) izdržavanje im je uskraćeno, prepušteni su surovoj prirodi i njezinim nepogodama, prijetnjama fizičkoj sigurnosti i (ne)milosti krijumčara.
Poniženi i uvrijeđeni
Danski animirani dokumentarni film “Flee” u režiji Jonasa Pohera Rasmussena precizno i potresno sažima njihovu priču koju iz pozicije sadašnjeg trenutka fokalizira Amin Nawabi, njihov sin. Riječ je o filmu koji je imao svjetsku premijeru na Sundance filmskom festivalu i nominovan je u tri kategorije za ovogodišnju nagradu Oscar.
Priča je strukturirana kao razgovor/intervju u kojem se Amin povjerava sagovorniku i prisjećajući se iznova prolazi kroz sve svoje tjeskobe i radosti. Razgovor nas podsjeća na posjetu psihologu: Amin leži na persijskom tepihu i zatvorenih očiju razmišlja o svom djetinjstvu i prisilnom odrastanju.
Amin je u Dansku stigao 1996. godine kao petnaestogodišnji avganistanski izbjeglica i jedini preživjeli u svojoj porodici. U srednjoj školi upoznao je Jonasa Pohera Rasmussena, reditelja ovog filma. Rasmussen se sjeća kada je prvi put primijetio Amina u vozu, gdje je ovaj sjedio u želji da ga niko ne primijeti. U međuvremenu se vraćamo u sadašnjost i doznajemo kako Amin ima partnera Kaspera sa kojim se želi oženiti i otići živjeti na selo. U tom trenutku, sa saznanjem o njegovoj homoseksualnosti, mi uranjamo u priču iz Aminovog djetinjstva koja je početak ispovijesti o strahovitom pritisku i stigmi sa kojima se čitava porodica Nawabi tokom godina u izgnanstvu suočavala.
Aminov otac je uhapšen u Kabulu i nedugo zatim je nestao. Vlada, sa podrškom Rusije, regrutovala je njegovog starijeg brata za rat protiv pobunjenika. Dok su se pobunjenici približavali Kabulu, Amin i njegova porodica - brat, dvije sestre i njegova majka uspjeli su pobjeći u Rusiju, jedinu zemlju koja im je u tom trenutku ponudila turističku vizu. Međutim, ostanak u Moskvi se pokazao kao nedovoljno dobra opcija jer je tadašnja policija skupo naplaćivala to što ih nije prijavljivala nadležnima. U tom vrtlogu neizvjesnosti, njegova porodica biva prinuđena da plati trgovce ljudima kako bi ih prevezli preko granice. U bezdanu patnji lutajućih naroda, sudbina Aminove porodice pokazuje sljedeće: izbjeglištvo ne smije biti politički ravnodušni kompromis niti uvjetovano gostoprimstvo, već neuvjetovano zajedništvo s Drugim koje bi moralo pokazati da nismo dosegnuli potpunu propast ljudskosti.
Sižejna struktura filma je sastavljena od putovanja i bjekstva u isto vrijeme. Kada se Amin prisjeća sumornih trenutaka (a malo je onih koji to nisu), animacija postaje crno-bijela i liči na treperave skice. Važan trenutak u filmu “Flee” je pitanje koje Rasmussen tokom razgovora upućuje Aminu: “Uvijek sam mislio da je vaša cijela porodica mrtva. Ali nisu?” On je oprezan u odgovorima zato što je jako rano morao naučiti da pazi na svaki svoj korak i na ono što će drugima o sebi reći. Kada su ga poslali u Dansku, rekli su mu da kaže kako je cijela njegova porodica mrtva, jer će jedino tako dobiti azil.
”Većina ljudi ne može ni da zamisli kako ovakvo ponašanje utiče na tebe... Koliko ometa tvoje odnose sa drugim ljudima. Koliko te uništi... Bilo je stvari koje nisam mogao da kažem o svojoj porodici, da imam brata u Švedskoj i da je moja majka živa, zato što se to nije uklapalo u moju priču. Uvijek je bilo ograničenja. Stvari su morale da se prilagode, zadrže i potisnu.”
Njegov izbjeglički život bio je definisan opasnošću, oprezom i potiskivanjem. To je u velikoj mjeri odredilo Aminovo trenutno emotivno stanje, uprkos tome što je postao uspješan akademik sa doktoratom i međunarodnom karijerom.
Biti izvan
Važna tema koju Rasmussen pozicionira u svom dokumentovanju Aminove priče jeste njegova homoseksualnost. “Mislim da sam maštao o muškarcima od svoje pete ili šeste godine. Bio sam zaljubljen u Jeanclaudea van Damma. U Avganistanu homoseksualci ne postoje. Tamo čak ne postoji ni riječ za njih. To bi bila sramota. Za porodicu je bilo teško da prihvate nekog ko je gej”, reći će Amin. U stalnom bijegu i odricanju, on će ipak pronaći sigurnost, u karijeri i u svom partneru - pronaći ono najbliže slobodi.
U vraćanjima u prošlost vidimo ga kao bezbrižno dijete koje voli da se igra u sestrinim haljinama, a čije djetinjstvo prekida rat. Važnim se čini istaći kako Rasmussen u svom dočaravanju Aminovog života ne koristi samo animaciju već, s vremena na vrijeme, uključi i realistične, mračne sekvence iz televizijskih vijesti koje nas podsjećaju na to kako je Aminova sudbina stvarna i surova - ona sudbina koju smo svi pratili preko TV ekrana proteklih decenija.
”Flee” je, bez sumnje, dramatičan i zastrašujući film koji na trenutke podsjeti na animirano ostvarenje Arija Folmana iz 2008. godine “Waltz with Bashir”, koje prikazuje Folmana u potrazi za sjećanjima na iskustvo vojnika u Libanonskom ratu 1982. godine. Rassmusenov film nam pokazuje kako je spoj animacije i dokumentaristike danas izuzetno značajan i, prije svega, uspješan u predstavljanju velikih i traumatičnih iskustava iz (naše) prošlosti.