Ragbi mi je puno pomogao u životu
Stanko Lješić harao je sa Čelikom u Jugoslaviji, bio je reprezentativac bivše države, igrao nakon rata u Ljubljani, a potom otišao za Oslo
Kada je u pitanju muška seniorska reprezentacija, tu je novi selektor Duško Nikolić (radi kao trener u beogradskom Partizanu, a bio je selektor Sjeverne Makedonije, op. a). Čovjek je iskusan, dugo u odbojci kao trener, sa bogatom igračkom karijerom. Iako je imao i drugih ponuda, Nikolić je prihvatio ponudu BIH jer smatra da ova generacijaodbojkašaimašansudanapravi iskorak i da vrijedi s njom raditi.
- Od njih se očekuje dobar nastup u CEV Srebrenoj ligi, a posebno u kvalifikacijama za EP. Selektoru Dušku Nikoliću u kvalifikacijama će asistirati bivši reprezentativac BIH Amir Ćuran koji se potrudio oko kontakata sa potencijalnim reprezentativcima. Optimisti smo da ćemo posebno za kvalifikacije biti spremniji sa jačim igračkim kadrom, naglasio je Popović.
Kvalifikacije za EP odbojkašice počinju 3. augusta, a odbojkaši 20. augusta.
Pomoć
Prema riječima predsjednika Odbojkaškog saveza BIH, veliki problem predstavljaju finansije. Očekuje se veća pomoć države.
- Mi iz budžeta BIH jedne godine ne dobijemo ništa, pa naredne dobijemo 20 hiljada maraka. Ne očekujemo da nam se iz državnog budžeta obezbijedi novac na izvoli, pa da mi to možemo potrošiti. Očekujemo, kao i svugdje u svijetu, da dobijemo značajna inicijalna sredstva, a mi dalje da se borimo i radimo. Iz ove perspektive, ono što radimo nema nikakve logike. Mi za ovo što radimo nemamo nikakvo finansijsko pokriće. Ali, tragamo, radimo, na pragu smo nekih rješenja. Nije ovo nama prvi put da tako radimo. Nisu sve pare bile na žiroračunu Saveza ni prošle i pretprošle godine. Pomagali su pojedini gradovi ili opštine, bili su grantovi i donacije nižih nivoa vlasti. Dobijali smo pomoć od prijateljskih federacija, zaključio je Milutin Popović.
Stanko Lješić vrsni je ragbista. Igrao je u zlatno doba Čelika, osvajao titule šampiona Jugoslavije sa zeničkim timom. Igrao je kasnije u Ljubljani. Danas živi u Norveškoj.
- Bio je Ragbi klub Metalac koji je egzistirao pri Industrijskoj i Mašinskoj školi. Bukvalno je u ta doba cijeli razred krenuo da igra ragbi, pa sam se i ja uključio. Vodio je Damir Uzunović, a bili su tu Dragan Arsenić, Goran Kresojević, Franjo Barišić, Alen Tica, ja, prisjetio se Lješić.
Rezultat
Svaki sport kojim se čovjek bavi je dobar, veli, skloni se omladina sa ulice. Ragbi je pomogao mnogima.
- Putovalo se, družilo se. Mi smo u to doba bili stvarno dobra ekipa, generacija koja se družila. Mi kad dođemo s treninga u Gradsku kafanu, tri stola bi bila rezervisana za nas. Svi smo bili tu, zezali se... Poslije toga je došao rezultat. Ali, bez te drugarske atmosfere, odnosno hemije, ne bi bilo ni rezultata, objasnio je Lješa.
Lješić je bio u ekipi koja je osvojila prvu titulu prvaka Jugoslavije. Bilo je to u sezoni 1981/1982. Otišli su igrati za reprezentaciju Jugoslavije u Šibenik, u Split, poslije toga u Ljubljanu. Do pred rat su, veli, bili odlični. Igrao je finale zadnjeg Kupa Jugoslavije koji je Čelik osvojio pred rat u Ljubljani.
- Bio sam sve te godine. U julu 1982. otišao sam u vojsku. Nisam igrao tu godinu. Po povratku sam nastavio gdje sam stao. U to doba teško je bilo igrati protiv Nade koja nam je bila najveći konkurent. Ali, nijedna ekipa u to doba nije bila loša. Ni Zagreb, ni Partizan... Svako je svakog mogao pobijediti, rekao je Lješić.
Otišao je iz Zenice 1995. godine, krajem rata. Igrao je ragbi u Ljubljani. Poslije je završio u Norveškoj, gdje sad živi.
- Mi nismo imali uslove za Zenicu. Dođeš s posla u 15 sati, 45 minuta kasnije već počinje trening. Ne smiješ loptu ni baciti, ni šutnuti. Moraš stajati jedan do drugog, da čuješ kako susjedni igrač diše. Meni su u Ljubljani rekli da smo mi u Čeliku bacali loptu napamet i da nas je sreća služila. Nije im jasno kako smo mi trenirali i kako smo se pripremali. Mi smo u ta doba u Čeliku imali dvije ekipe koje su bile spremne u svakom momentu da uskoče. Imali smo tri treninga sedmično. Ako nisi bio dva treninga, nema te u ekipi ko god da si, istakao je Lješić.
U jednim skandinavskim novinama objavljen je intervju sa Lješićem, u kome je govorio o svom putu, Čeliku, kako je došao do Ljubljane, došao u Norvešku.
- Ragbi mi je puno pomogao. Bez pasoša sam krenuo na put krajem rata. Pasoš smo mogli dobiti, ali nisam imao para da platim. Ragbijaši Zagreba su me prebacili do Ljubljane, gdje sam dobio posao. Protiv tih ljudi sam igrao tolike godine. Svake godine barem dva puta. Pokazali su tu solidarnost. Ako nismo dobili pare za vrijeme dok sam igrao, tu ne mislim na stipendiju (kao reprezentativcu Jugoslavije) za koju si mogao kupiti dvije gajbe pive. Ali, zato gdje god smo otišli, ljudi bi nas lijepo dočekali. I u Zagrebu, i u Ljubljani, i u Splitu, i u Beogradu... javiš se bilo kome od ragbijaša, pomoći će ti. Pomogao mi je ragbi i kad sam došao u Oslo, ispričao je Lješa.
Stanko Lješić je rekao kako su znali profulati voz kad putuju, ali i znali zakasniti na voz. Svako putovanje je bilo priča za sebe. Bili su, tvrdi, dobra ekipa. Bilo je dosta kumova u klubu. Zezali su se stalno, ali i bili uvijek jedan za drugog kad god je trebalo.
Odbojkašice su u zaista teškoj grupi. Ali, pokazale su da se mogu nositi sa svim reprezentacijama. Igrali smo nekad dobro i sa Španijom i sa Francuskom
Mi nismo imali uslove za Zenicu. Dođeš s posla u 15 sati, 45 minuta kasnije već počinje trening
Devet zemalja
Sretan je zbog okupljanja veterana, druženja bivših ragbijaša Čelika. U Zagrebu se na turniru veterana pojavilo 56, a trebala su 22 igrača. U Češkoj na turnir veterana došlo je 11 ragbista iz devet zemalja. Našli su se kod Kapetana.
- Sreto je došao iz Nigerije, Pura iz Švedske, Miki iz Finske, Pola iz Engleske, Kapetan iz Češke, jedan iz Crne Gore, jedan iz Njemačke, Kukolj iz Bosne, ja iz Norveške. Prelijepo nam je bilo, istakao je Lješić.