Od Šibenika do Trenta

Politički rad u Trentu nije ni izdaleka bio ravan onom u šibenskom zatvoru, jer nije bilo veze sa organizacijom vani

U Šibeniku sam osuđen na pet godina zatvora. Već negdje u julu 1942. godine transportovan sam na izdržavanje kazne u Italiju. Na proputovanju zadržavan sam u zatvorima Zadra, Kopra, Trsta i Venecije.

Cilj mojih sprovodnika je bio - Trento, mjesto u sjevernoj Italiji, gdje je trebalo da izdržavam svoju kaznu.

Tu su bili, uglavnom, politički zatvorenici iz svih krajeva naše zemlje, a najviše iz Slovenije. Iz Hercegovine bio sam jedino ja.

Zbunjeni Italijani

Kao i u ranijim zatvorima, i ovdje, u mom novom odredištu, ubrzo sam vidio da su politički zatvorenici organizovali svoj život. Istina, politički rad u Trentu nije ni izdaleka bio ravan onom u šibenskom zatvoru, jer nije bilo veze sa organizacijom vani. Naravno, i informacije o zbivanjima u svijetu su zato ovdje bile veoma oskudne.

Ali, ipak, spontan, jedinstven otpor je postojao. Sjećam se, naprimjer, bijesa naših čuvara kada smo jedinstveno istupili sa bojkotom italijanskog jezika.

Jednog dana uprava zatvora izdala je naređenje da svi politički zatvorenici prilikom izlaska u šetnju na kapiji dvorišta moraju članove uprave pozdravljati fašističkim pozdravom - dizanjem ruke. Jedinstven odgovor nas, zatvorenika, međutim, bio je drukčiji: prolazili smo na kapiji pored čuvara mirno, prkosno.

Italijani su u početku bili doista zbunjeni. Ali, zatim je uslijedila odmazda: razjareno su prilazili zatvorenicima i nasilu im dizali ruke, koje bi opet svi prkosno spuštali. Nastala je gužva, psovke, prijetnje i, najzad, uprava zatvora je, kao represaliju, zatvorila nekoliko zatvorenika u samice.

Ovo je, međutim, donijelo još žešći talas našeg otpora. Jednodušno smo stupili u štrajk glađu! Bio je to potpun krah uprave zatvora, koja je bila prisiljena da opozove svoje ranije izdato naređenje, a da izolovane zatvorenike, među kojima sam se nalazio i ja, vrati u ranije ćelije.

...

Mjesec-dva poslije kapitulacije Italije uprava zatvora je počela postepeno da pušta grupice političkih zatvorenika na slobodu, uglavnom Slovence. Bili smo obaviješteni da su to oni zatvorenici čiji su roditelji intervenisali preko Crvenog krsta. Pošto je veći broj zatvorenika bio iz ostalih krajeva naše zemlje, pa, prema tome, njihova rodbina nije bila u stanju da interveniše, stupili smo u štrajk glađu, tražeći da se svi mi politički zatvorenici jednako tretiramo. Štrajk je trajao četiri dana, nakon čega je na pregovore došao njemački prefekt za provinciju Trento. Čuo je naše zahtjeve i obećao da će “već nešto vidjeti”.

I, zaista, sutradan došla je obavijest da ćemo svi biti pušteni, ali svakodnevno, u manjim grupicama.

Izašao sam iz Trenta sa posljednjom grupom zatvorenika u januaru 1944. godine.

Berka Karabegović:

U julu 1942. godine

Bio je to satanski plan: natjerali su nas da u ogromnom magacinu čistimo i peremo smotuljke odjeće, skinute sa poklanih i poubijanih žrtava. Tu robu prali smo i odašiljali u Zagreb, gdje ju je poglavnik dijelio u “humanitarne svrhe”.

A bile su to gomile odjeće hiljada i hiljada žrtava Stare Gradiške. I, istodobno, jedna stravična statistika: smotuljci dječjih odijela, djevojačkog veša, staračke nošnje - sve je to sada stajalo pred nama umrljano krvlju, kao nijemi svjedok paklenih muka pod kojima su žrtve umorene.

Bio je, naprimjer, normalan prizor da čistimo kaputić dječaka od možda najviše godinu i po, umrljan krvlju, ali tako da je bilo očito da je skinut sa žrtve pošto mu je prethodno odsječena glava!

Kroz krvave svežnjeve često smo prepoznavale i one koje su doskora s nama živjele i dijelile muke logorskog života. Našla sam, naprimjer, smotak odjeće Zlate Šegvić, hrabre studentice iz Splita, partijskog radnika, koja je i pod tako paklenim logorskim okolnostima znala da poveže nas skojevke i uputi nas kako treba da djelujemo među logorašima.

Sve se ovo dešavalo za vrijeme najžešćih ustaških zločina u julu 1942. godine. Upravo tada stigao je jedan poseban transport staraca, djevojaka i djece, već dovoljno izmrcvarenih i iznemoglih da se odupru surovima uslovima ovog logora.

Ali, i za to je nađeno svirepo “rješenje”: izvršena je selekcija, otpornije djevojke i žene određene su za rad na putu, a starci, iznemogli, i djeca jednostavno su likvidirani.

Bili su to najstrašniji prizori i dani za vrijeme mog boravka u Staroj Gradiški.

Majkama su oduzimana djeca silom i udarcima. Prisustvovala sam, naprimjer, prizorima kad majka preklinje ustašu da bar još jednom poljubi i podoji oduzeto dijete.

Zločinci su, međutim, bili neumoljivi: odvajali su djecu, slabiju ubijali, dok su jedan broj odvajali i slali u Zagreb ustaškim porodicama na usvajanje i “prevaspitavanje”.

Nemoguće je opisati te slike uplašenih pogleda odvojene dječice koji me progone i danas, poslije toliko godina.

Osam dana morali smo slušati njihove nemoćne jauke, a onda je sve stravično umuklo.

Dječaci i djevojčice umrli su u strahovitim mukama od gladi, bolesti, smrada...

Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potakla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.