Biti Rom Amira Brke
Impresije uz knjigu “Kenotaf za ubijene tešanjske Rome”
se od 2018, kada je Brka objavio studiju “Nisim Albahari, tragični revolucionar”, čudim kako jedan rođeni pjesnik koji je na početku ovog vijeka dostigao poetski vrh bosanskog jezika, kao što je toučinioabdulahsidrannakrajuprošlog,aistovremenosebaviotakozvanim naučnimradom,kaodaječlanbarjedne od toliko akademija nauka na Balkanu koliko ih nema pola Evrope. Ni s ovom knjigom, kao ni onom o Nisimu Albahariju iz 2018. godine, ne bi se postidio da je profesor na Cambridgeu ili Harvardu. Nema Amir akademsku titulu, ali je u međuvremenu između za mnoge tih nepomirljivih kategorija objavio desetine poetskih zbirki. U “Nebeskom nomadu” ima sonete za koje sam mislio da ih više niko, poslije Skendera Kulenovića, ne može takvima izbrusiti. On je odlučio da prekopa historijske i duhovne temelje svog Tešnja. I da ga ne napušta za račun metropolskih sinekura, nego ga učini kulturnim centrom koji, poput renesansnih italijanskih gradova, duhovno daleko nadmašuje svoju veličinu.
Drugijerazlogštomijeamirbrka,da se postidim od toga, osvijetlio mnogo šta što sam samo mutno od djetinjstva saznavao o tom lutalačkom narodu. A pogotovoostradanjuromabivšejugoslavije i današnje BIH u Drugom svjetskom ratu. Da bi razlučio mnoge stvari koje spadaju u predrasude ili njihovo namjerno zaobilaženje, on se poslužio i do tančina istraživački razradio zatiranje tešanjskih Roma na koje se odnosi pola knjige. Posebno onih koji su 1942. odvedeni u Jasenovac, gdje je mučki likvidiranonajmanje30.000roma.brka je citirao jednog od rijetkih preživjelih jasenovačkihzatočenika,vijećnikaavnoj-amladenaivekovića,kojisesjećao kako se tamo “dnevno ubijalo na vagone cigančadi” i kako je “užasan i jezovit biokoncert”kojisu,pjevajući“ciganski oproštaj”, priredili “svima nama i nebu ubezimnojnadidaćeihpjesmainjihovamuzikaspasitiodsmrti”.asambrka je uspio, kao niko drugi prije njega, da skupiimenaiprezimena172romakoji suodvedeniujasenovac.ida,štojeisto tolikovažno,opovrgnenastojanjadase rehabilituje ustaški doglavnik Ademaga Mešić, takođe poznat Tešnjak, ali na ravni svoje visoke pozicije u Pavelićevoj NDH. On je navodno nastojao, ali ne i spriječio stradanje tešanjskih Cigana, kao i drugih antifašista. Dr. Husnija Kamberović je u recenziji knjige napisao da je Brka “pokazao kako se romskimžrtvamamanipuliralonakonrata, a potom je raskrinkao mit o njihovom navodnom spašavanju”.
O naučnoj vrijednosti Brkine knjige reći će još više akademski eksperti nedavne prošlosti Bosne. Prateći u njoj put kojim su Romi prošli od indijske pradomovine do Bosne, jasno je da ih jesvijet,“radikalnonesklon”premanjima,priznaozanarodtekprijepolavijeka.odtadaseuniverzalnopriznajeisve više ustaljuje ime Roma koji su vijekovima nazivani Ciganima, u sto varijanti i na sto jezika. A u ovim našim krajevima još i Gurbetima, što Romi smatraju jošpogrdnijimodcigana.toimerom, kojim su sami sebe zvali, na njihovom jeziku znači čovjek, čime hoće reći da se poimaju pripadnicima ljudske vrste, da je time, kako kaže Brka, “sublimirana i zla kob ovog naroda”. Da je u njemu “implicirana teška historijska optužba čovječanstvu zbog nečovještva usljed kojeg je u tako dugom, epski dugom razdoblju, biti Rom za druge najčešće bilo razlog za odbacivanje i prezir, a nerijetko i za potpunu negaciju ljudske supstancijalnosti”.
Na svom putu do Evrope Romi su formirali svoj romski jezik koji lingvisti smatraju mješavinom hindustanskog i sanskrita. Usput su ga obogaćivali, ili osiromašivali, kako se uzme, ali nikad zaboravljali. Krajem 1960-ih sam pred putovanje u Indiju pročitao knjigu pjesnikinje Vesne Krmpotić, koja je tamo provelačetirigodinekaosuprugajugoslovenskogdiplomate.unjojjezapisala detalj o romskom pamćenju svojih korijena. Kad se vratila u Beograd, jednog dana joj je na vrata pokucala Ciganka i nudila jaja i još ponešto. Kad joj se Vesna obratila na hindustanskom, ova se iznenadila i upitala. “Odakle ti znaš moj jezik?”. Ovim primjerom se, inače, služim kad hoću da kažem kako je jezik u ljudskom pamćenju dugotrajniji od bilo koje nacionalne ili vjerske pripadnosti.
Dalje prolazeći kroz Brkinu knjigu, i nehotice su mi se javljale asocijacije čak na pedesete godine prošlog vijeka, kad smo kao đaci išli u Faletiće iznad Sarajeva da gledamo kako se snima film “Hanka” po priči Isaka Samokovlije. Tada niko ni u novinama nije govorio drukčije nego da je Ciganku Hanku igrala Vera Gregorič, glumica rasne ciganske ljepote. Od tada se dosta promijenilo u legalnom i društvenompoložajuroma.iakosmovećuveliko ušli u 21. vijek, ipak će malo ko za njih reći drukčije nego da su Cigani. Od 2017. godine se za nacistički genocid ili holokaust nad Romima upotrebljava njihov romski izraz Samudaripen, što znači potpuno uništenje. Tako za jevrejski holokaust radije kažem da je po njihovom, Šoa.
Berač željeza
Iako se ne zapostavljaju pitanja koliko ni Romi ne mogu do kraja da se oslobode vrijednosnog sistema života, stranogzapadnimdruštvima,udanašnjemzapadnomsvijetunijeniizdaleka iskorijenjenadiskriminacijapremanjihovim osnovnim ljudskim pravima. Kako i u srcu Evrope jačaju neofašistički pokreti i autoritarni sistemi vlasti, sve više je pojava i manifestacija antisemitizma, islamofobije, ali i anticiganizma. Brka ima dosta primjera u svojoj knjizi, ali meni naumpade sudbina Nazifa Mujića iz filma Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” koji je na Berlinskom festivalu proglašen najboljim evropskim glumcem. Niko ništa nije učinio da se oslobodi siromaštva u sopstvenoj Bosni kad se u nju vratio. Negoje,umjestoodfestivaladofestivala, putovao od naselja do naselja i nastavljao svoju ulogu “berača željeza”. Skrhan bolešću, umro je u 48. godini tegobnog života. Ima i drukčijih, sretnijihiuspješnijihromskihsudbina,naravno. Poput Derve Sejdića, iz političkogdvojcasajakobomfincijem.nema dana da se ne spominju otkako se već deceniju i po bore zbog nemogućnosti da se kao Rom, odnosno kao Jevrej, kandiduju za parlament i najvišu funkciju u BIH. Jednom sam, prije desetak godina na nekoj konferenciji u hotelu Evropa stajao s Fincijem i američkim stručnjakom za balkanske i bosanske prilike Danielom Serwerom, kad ovaj primijeti: “Da mi je da vidim jednom i tog Sejdića, nigdje ga, a stalno se govori o dvojcu Sejdić - Finci”.
Amir Brka se u svojoj knjizi nije posebno bavio romskom kulturom, iako je spomenuo stihove njihove pjesnikinje Gine Ranjičić: Ne znam, Bože, sebe samu/ Kako onda drugi da me shvati!? A ja ću se vratiti na posljednje stihove jedne romske narodne pjesme koju je preveo romolog, lingvista i akademik Rade Uhlik, od koga sam, prije Amira Brke, najviše saznao o bosanskohercegovačkim Ciganima. Taj stih glasi: Pamet u glavu, Bože, kad budeš iznova svijet stvarao.
Djeca rođena u Njemačkoj, poslije rata odrasla u Brčkom, posao su na kraju ponovo pronašla u rodnoj Njemačkoj. To je ostalo od našeg Hong Konga
UBrčkom se Prvi maj od osnivanja distrikta na poseban način proslavljao. S obzirom na to da je Socijaldemokratska partija na tom području glasila za multietničku organizaciju, Prvomajski uranak je organizovan u režiji aktivista ove stranke. Na Trgu mladih omladina je nekoliko dana prije manifestacije pozivala građane i seljake na zajedničku proslavu. Lijepili su se i plakati na kojima su pisale pojedinosti narodnog veselja. Svako se informisao, organizovao i spremao za uranak.
Buđenje naroda
Praznik rada je prvi put poslije rata organizovan u gradskom povratničkom naselju Brod. Tada je priređeno nekoliko kulturnozabavnih manifestacija. Posebni
Mali, ali prosperitetni Luksemburg, u kome žive ljudi brojnih nacija i vjera, sa svojom šarmantnom prijestolnicom treba da bude uzor mnogim drugim zemljama
“Jadnici” i “Zvonar Bogorodične crkve”.
Sedam soba
Za razliku od dvorca, gdje je bilo mnogo posjetilaca, ovdje smo bili usamljeni, tako da smo sat i po, natenane, mogli da obiđemo i razgledamo eksponate u svih sedam soba, penjući se i na dva gornja sprata drvenim stepeništem čokoladne boje, sličnim basamcima u starim bosanskim kućama.
Naravno, najimpresivnija je soba u kojoj vas u bijelom odijelu “dočekuje” sam Victor Hugo, podbočen lijevom rukom, dok kroz prozor “posmatra” rijeku Ur i brežuljak sa dvorcem. I kao da želi da vam kaže da je u ovoj istoj kući boravio i 1871, ali i ranije, i to u više navrata, od 1862. do 1865, dok je bio u izgnanstvu zbog svoje slobodoumnosti. Okruženi takvim prizorom, prizivate i njegove riječi da su “čovjekove oči kao prozor kroz koji se vidi šta mu se mota po glavi”.
Pažnju privlači i soba gdje su izloženi listovi za koje je pisao tokom izgnanstva. A kada su se vremena promijenila i kada se vratio u Pariz, kao bivši izgnanik, doživio je slavu još za života kao malo koji Francuz. A kada je 22. maja 1885. ispustio dušu, do vječnog počivališta u Panteonu ispratilo ga je zaista nevjerovatnih dva miliona poštovalaca!
Sve to daleki namjernik saznaje i u ovoj kući uspomena na tog besmrtnika. I zasigurno da nema posjetioca koji se i ne uslika sa Hugom, koji počiva u Panteonu, a ovdje se simbolično oživljavaju uspomene na njega i njegovu već nestvarnu biografiju. A u neposrednoj blizini ove kuće-muzeja nalazi se i mala srednjovjekovna crkva Svetog Nikole.
Dvospratni grad
Puni uspomena vraćamo se u istoimenu prijestolnicu ove divne, male i moćne države. To je vrlo lijep i interesantan grad, koji po mnogim mednim zgradama može hodoljubnika da podsjeti i na maltešku Veneru la Valetu ili Mdinu, a njegova fontana u robnoj kući Aushan, u obliku stepenica, i na one svirajuće stepenice u podzemnoj željeznici Stokholma.
To je po mnogo čemu i specifična prijestolnica, od kojih ćemo izdvojiti samo tri odlike. Tokom radnih sati u pet radnih dana u sedmici, ona gotovo poduplava broj svojih što stalnih, što nestalnih stanovnika. Zatim to je “dvospratan grad”, koji ima Gornji i Donji grad, povezane ne samo vijugavom cestom (kao, naprimjer, Vratnik preko Jekovca s Bembašom i Vijećnicom) već i džinovskim liftom.
Najzad, autor ovog triptihona, tokom duge novinarske plovidbe, imao je priliku da posjeti mnoge metropole i gradove od Sredozemlja i Atlantika do dalekog Istočnog kineskog mora, naravno mnoge i ljepše od Luksemburga, ali malo gdje je vidio takvu harmoniju i uređenost kao ovdje, pa i u ovo krizno doba na globalnom planu. Zato mali, ali prosperitetni Luksemburg, u kome žive ljudi brojnih nacija i vjera, sa svojom šarmantnom prijestolnicom treba da bude uzor mnogim drugim zemljama, a ne one koje se razbacuju oružjem, isključivošću i prijetnjama.
Žao nam je samo što nismo imali priliku da posjetimo i rezidenciju velikog vojvode, jer je ona otvorena za posjetioce samo krajem jula i tokom avgusta, da i neposredno vidimo odaje tog uspješnog kormilara, u koga bi trebalo da se ugledaju mnogi izvikani i osioni moćnici, koji, nažalost, samo truju našu planetu...
Luksemburg bi trebalo da bude više uzor i Bosni i Hercegovini, tim prije što su se mnogi mladi sa naših prostora sjajno uklopili u tu harmoničnu, izuzetno radnu ali i prosperitetnu sredinu.