Šifra: Podignuti šešir

Na dignuti šešir nije trebalo dugo čekati. U međuvremenu u radionici sam izradio od jedne turpije nož da mi se nađe za svaki slučaj

Prilika da izađem iz logora, makar i pod jakom ustaškom stražom, dala mi je nadu za mogućnost bjekstva. Dogovorio sam se sa drugovima. Trebalo je uhvatiti i spoljnu vezu, eventualnu pomoć izvan logora, kako bi akcija u potpunosti uspjela.

Drugovi su me savjetovali da oduljim posao što duže mogu, kako bi se uhvatila spoljna veza.

I dok je organizacija radila na uspostavljanju veze, grupa od 25 zatočenika išla je svaki dan na krčenje šume i postavljanje stubova.

Sjećam se, prolazili smo otvorenim kamionom cestom, a granje jabuka i krušaka savijalo se do zemlje od dobrog roda. Plodovi su nas u prolazu gotovo dodirivali, ali nismo smjeli da uberemo. Za ubranu krušku od logoraša dobijala se kugla u glavu. Ustaše su za sebe brale plodove koliko su htjeli i obijesno se sladili.

Tračak nade

Radovi su sporo odmicali. Ustaše su ljutile i tjerale ljude na brži rad. Umorni i iscrpljeni ljudi teško su radili. Pet dekagrama hljeba za cijeli dan, uz slabu čorbu, nije bilo dovoljno ni za održavanje života, a kamoli i za težak rad.

Veza je ipak proradila. Dr. Marin je javio da će partizani doći u pomoć. Trebalo je svakog dana očekivati partizansku zasjedu u šumi. Kada sve bude urađeno dr. Marin će obavijestiti podignutim šeširom.

Na dignuti šešir nije trebalo dugo čekati. U međuvremenu u radionici sam izradio od jedne turpije nož da mi se nađe za svaki slučaj.

Jednog jutra, dok smo prolazili logorom na rad, vidio sam dr. Marina kako skida šešir.

Nešto mi je prostrujalo tijelom. Tračak nade sada je gotovo postao i stvarnost. Cijelo tijelo počelo je da drhti. Zar će uskoro doći kraj mojim patnjama, mislio sam, prosto ne vjerujući.

Prešli smo preko skele bez teškoća. Sjećam se kada smo se ukrcali na skelu da je skelar rekao:

- Nekome je danas svanuo divan dan...

Iskrcali smo se po običaju i krenuli u pravcu šume. Prošli smo jedno 200 metara kad odjeknu pucanj. Priletio sam uz mitraljesca i tako ga snažno udario da sam mu oko izbio.

Nastao je metež. Pucalo se na sve strane. Došli su partizani. Nisam ni osjetio da sam ranjen. Bio sam teško ranjen u obje noge.

Na domaku slobode opet sam nastradao. Ali pomisao da ginem u slobodi dala mi je mnogo olakšanja.

Začas je likvidirana ustaška pratnja. Mene su partizani odnijeli na nosilima.

U mukama teških rana pošao sam prema slobodi.

Dr. Risto Parijez

U logorima Mamula i Visoko

Bivša Austro-ugarska monarhija u periodu okupacije i aneksije naših krajeva izgradila je niz fortifikacionih utvrđenja, naročito u Hercegovini i na području Boke kotorske. Ova su utvrđenja trebala da posluže okupatoru u I svjetskom ratu kao strategijske tačke, dijelom prema slobodnoj Crnoj Gori, a posebno za odbranu s mora.

Mnoge od tih “fortica” koristila je za svoje potrebe i bivša Jugoslavija, a docnije razne okupacione sile u toku II svjetskog rata.

Jedno od takvih utvrđenja predstavljala je i Mamula na ulazu u Bokokotorski zaliv, izgrađena na malom nenaseljenom ostrvcetu. S obzirom na to da je u II svjetskom ratu bila iz osnova izmijenjena ratna taktika, tehnika i strategija u odnosu na vrijeme kada je građen, ovaj “rekvizit” prethodnog okupatora poslužio je sada u sasvim druge svrhe.

Pošto je utvrđenje bilo velikog kapaciteta, izolovano od vanjskog svijeta, prirodno utvrđeno (vodenim pojasom), a pored toga i vještački opasano visokim bedemima i kulama osmatračnicama - idealno je poslužilo okupatoru za koncentracioni logor, jer ga je mogao sa malom posadom održavati. Ustvari, Mamula je bila samo dio većeg logora koji se nalazio preko kanala na poluostrvu Prevlaka.

Na Mamuli su bili zatočeni teži politički zatvorenici, dok su na Prevlaci zadržavani lakši, zatim žene i taoci. Kada je veći dio zatvorenika juna 1943. godine prebačen u Italiju, onda su i ostale prebacili na Mamulu, a likvidirali dio logora na Prevlaci, jer su se plašili za njegovu bezbjednost, pošto je bio vezan za kopno i slabo obezbijeđen.

Režim života i postupci sa internircima na Mamuli bili su teži od onoga na Prevlaci, s obzirom na kategorisanje zatvorenika.

Mamula se smatrala, dijelom, i isljedničkim punktom logora, te je provođen i režim izolacije zatvorenika. Internirci su bili preko čitavog dana zatvoreni u ćelijama (bivšim topovskim garažama), dok su na Prevlaci imali slobodno kretanje unutar logorskih žica, a samo su noću zatvarani u barake.

Likvidacija na smrt osuđenih zatvorenika vršila se tajno noću, u tvrđavi Španjola kod Herceg-novog. Svaki dolazak u “barkase” pred noć na Mamulu nagovještavao je odlazak u smrt nekog od drugova. Oni koji su odvođeni na takve “noćne šetnje”, nisu se više vraćali na Mamulu.

Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potekla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja, dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.