Ivica ili fašista, pita
Pravi je problem što Osim - koji ni luk jeo ni luk mirisao - postaje dio javne debate o imenima ulica kako u Sarajevu tako i u cijeloj BIH, i još gore - postaje alatka bošnjačkog nacionalizma u zaštiti prononsiranog fašiste Mustafe Busuladžića
Sve je počelo u petak ujutro, kad su me dvojica kolega iz redakcije pitala mogu li oni predložiti temu za moju sljedeću kolumnu. Priznajem, prilično zatečena sam slegla ramenima čekajući da čujem o čemu je riječ. O Ivici Osimu i njegovoj ulici, rekli su uglas. Naravno, već sam bila pročitala opskurni tekst nepotpisanog autora u domaćem tursko-bošnjačkom glasilu, tekst u kome se aktuelnoj sarajevskoj Četvorci zamjera što je - pazi sad - Srđan Srdić, “nezavisni zastupnik koji je nedavno napustio stranku Narod i pravda, na sjednici Općinskog vijeća Novo Sarajevo inicirao da se Zvornička ulica preimenuje u Ulicu Ivice Osima”! A onda se nadugačko i naširoko obrazlaže kako Osim nije dovoljno “moralno čist i blistav lik” da bi zaslužio ulicu, prvo zato što je (hvala Bogu) živ, a drugo zato što je neke davne 1964. godine bio suspendiran u fudbalu?! Još istog dana u odbranu lika i djela Ivice Osima stala je kompletna domaća javnost, navijači Željezničara nisu mrve dvojili, već su živim štitom stali ispred legende ne samo svog kluba i ne samo bosanskohercegovačkog i ex-yu fudbala već, prije svega, čovjeka koji je svojim dugogodišnjim profesionalnim angažmanom bio najuspješniji ambasador Sarajeva i Bosne i Hercegovine, selektora reprezentacije bivše Jugoslavije koji je 23. maja 1992. godine dao ostavku usred Beograda “iz ljudskih razloga”, podsjećajući kako svi znaju šta se radi njegovom rodnom Sarajevu, trenera i selektora koga su klubovi i zemlje u kojima je bio angažiran zakitili najvećim priznanjima, uostalom, sportistu koji je svojom čašću i ugledom spasio fudbalske reprezentacije BIH od diskvalifikacije sa svih međunarodnih takmičenja. Malo nam je?
Mržnja svega što nije bošnjačko
Ne, naravno, niti jednog časa zapravo i nije riječ o Ivici Osimu, čak i opskurni pamfletaši u tekstu nastoje saurisati svoju mržnju spram svega što nije bošnjačko, pravi je problem što Osim - koji ni luk jeo ni luk mirisao - postaje dio javne debate o imenima ulica kako u Sarajevu tako i u cijeloj BIH, i još gore - postaje alatka bošnjačkog nacionalizma u zaštiti prononsiranog fašiste Mustafe Busuladžića od koga je, da se ne lažemo, makar u Sarajevu sve i krenulo. Napadom na Osima, da zlo bude kompletno, pokušava se odbraniti SDA od Četvorke i cijela se priča sa revizijom prošlosti, a posebice Drugog svjetskog rata, od koje nisu imune niti jedna od vladajućih partija, srozava na nivo kantonalne borbe za vlast. S takvim borcima za bolju Bosnu i Hercegovinu možemo stići samo do još većih podjela, umjesto (konačno) ozbiljne debate o izgradnji društva koje će potaknuti vlast na ubrzani proces euroatlantskih integracija i reforme koje su - barem tu nema nikakvih dilema - neophodne za iskorak ka boljem životu svih nas. Prof. dr. Husnija Kamberović, historičar, govoreći u Oslobođenju u intervjuu znakovita naslova - Aleja lipa baš lijepo miriše - posve razložno pita “zašto bi svako koga mi doživljavamo kao našeg idola morao imati ulicu”, ali je posve siguran da “ima i niz drugih načina kojima možemo njegovati sjećanje na pojedince ili događaje iz posljednjeg rata a da ne vrijeđamo druge. Ali, nedopustivo je da se ulice, škole i slično nazivaju po osobama koje su počinile bilo koji ratni zločin”. Historičar Kamberović je prilično oštar kada govori o domaćim obilježavanjima Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta: “Svakog 27. januara ćemo se okupiti na nekom predavanju, na nekoj izložbi, uz neke spomenike i pričati o strahotama