Nje je sad
holokausta, ali ako hodamo ulicama ili idemo u škole koje se nazivaju po onima koji su podržavali holokaust ili žmirili na masovna ubijanja Jevreja, onda je to licemjerno” i time zapravo “pokazujemo da nismo dovoljno snažni da se oslobodimo okova prošlosti i gradimo bolje i pravednije društvo”.
Ovog 27. januara ta je poruka bila još pogubnija nego inače: iz Udruge za zaštitu Srba u Federaciji stigla je najava “dopune sadržaja Spomen-parka na Vracama”, sa sve slikom međuentitetskog razgraničenja i obećanjem kako će baš tu, gdje je nekada bio monumentalni spomenik žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata, biti sagrađeno obilježje u čast Srbima koji su izgubili živote u posljednjem ratu, a sve s ciljem kako bi “skinuli neopravdanu hipoteku sa srpskog naroda da su Srbi zločinci koji su terorisali Sarajevo”. Nema boljeg primjera revizije historije od ovog, baš kao što nema ni bolje ilustracije o nacionalističkim paralelnim bitkama za svoje fašiste od zloupotrebe Osima u domaće svrhe. Sarajevo je, kaže historičar Kamberović u istom intervjuu, daleko manji problem od Banje Luke i Mostara. U Banjoj Luci, zbog nespremnosti suočavanja sa činjenicama iz ratova
Navijači Željezničara nisu mrve dvojili, već su živim štitom stali ispred legende ne samo svog kluba i ne samo bosanskohercegovačkog i ex-yu fudbala
devedesetih, poseže se i za Vracama, u Mostaru Mile Budak, Jure Francetić i slični fašisti čuvaju se kao dokaz žalovanja za gubitnicima iz Drugog svjetskog rata. Sarajevo je, posežući za slavom Busuladžića i dajući po njemu ime školi i ulici, stalo uz revizioniste HDZ provenijencije veličajući svoje primjerke iz zlatnog doba
NDH terora, onog istog koji je najzaslužniji što su u Spomen-parku na Vracama uklesana imena najvećeg broja od ukupno 12.000 Jevreja ubijenih tokom Drugog svjetskog rata u BIH.
Odbrana špekulacijama
Možemo li se otrgnuti iz ralja okovane fašističke prošlosti stoga nije samo pitanje odnosa prema