Bonske ovlasti i domaća bruka
Ima dana, poput desetak prethodnih, kada su neki događaji, izjave i istupi na javnoj sceni vrlo blizu humoru i povodu za smijeh, ali samo do mjesta na kome shvatimo da je to perfidno upakovan razlog za mučninu i neraspoloženje, jer su humor i smijeh ovdje odavno ukinuti ili svedeni na minimum. Na šta god od onoga što nas je pogađalo, dočekivalo i uznemirilo da podsjetimo, saldo je isti: provjereni naciokratski izvođači podzemnih radova, ne samo da ne gube vrijeme već bolesno uporno, katkad posljednjim atomima očajničke histerije, nastoje istrajati u rušenju, razbijanju i obesmišljavanju onoga što bi Bosna i Hercegovina mogla i morala biti.
A onda dašak osvježenja i tračak razloga za optimizam: šef OHR-A Christian Schmidt odluči da prekrati neizvjesnost i groteskno sabotersko blokiranje para za izbore, pa nametne osiguravanje baš onoliko sredstava (12,5 miliona KM), koliko je CIK zatražio i koliko je potrebno za to da oni 2. oktobra budu organizovani bez problema. Ostrašćeni vlasnici one očajničke histerije su, naravno, odmah reagovali, naivno upadajući u vlastitu zamku: nesvjesni spadanja maski, baš tom reakcijom dokazuju da su sračunato kočili, blokirali i nadali se osujećivanju izbora. Uključujući i karikaturalne reakcije, koje - kad ne bi bile razlog za mučninu - zaista graniče sa smiješnim pokušajem da se prikažu drukčijim nego što su, u čemu, kao i uvijek, prednjače megafoni iz tabora HDZ-A BIH i SNSD-A.
Pošto je, tako, aktiviranje bonskih ovlasti - poslije višegodišnje pauze do prošloljetnog Inzkovog nametanja Zakona o zabrani negiranja genocida - pokazalo svu vaspitnu djelotvornost na one koji su se već navikli na nekažnjivost i nedodirljivost, ma kakve svinjarije i pasjaluke radili, na red su došle i prilike za to da iz stranačkih mišjih rupa i sa margina javne scene, iskorače oni koji ne odolijevaju izazovu da pokažu pravo lice. Pri tome, u iskušenju potrebe da se eksponiraju, posve zanemare istinu da brukanje onim što govore i rade najviše odiše glupošću i čitkim simptomima naciopatske neizlječivosti od sumanute ambicije da se na izopačen način dopadnu svojim biračima.
Bio ili ne tačan utisak o tome da je, tri i po mjeseca prije izbora, već počela frontalna underground kampanja, s manje ili više tempiranim
ILI: Aktivirajući svoje ovlasti, visoki predstavnik naredio je pare za izbore, ali i ogolio sve zagađivače naše društvene i političke klime, kojima nije uspio novi atak na ovu državu i osujećivanje 2. oktobra ove godine
atacima na naš zdrav razum i mentalnu higijenu, teško se oduprijeti utisku o tome da je sve drugo samo ne iznenađenje aktuelna slika: sudar nove primjene bonskih ovlasti (i diskretna najava njihovog nastavka) i pravog rafala prizemnih stupidarija, kompromitujućih izjava i plitkoumnih stavova, što bi se moglo smjestiti u sferu uveseljavanja javnosti, kad ne bi bilo otužno i do mučnine odbojno. Dominiraju, dakako, domaći primjeri bruke i ispada, ali ni ono što se dešava oko nas i u vezi s nama, nije za potcjenjivanje.
Kada ruski ambasador u BIH Igor Kalabuhov, uz režijski napor i mizanscensku brižnost Milorada Dodika, na sjednici Narodne skupštine RS-A arogantno i s visine upozori i zaprijeti, pa ode sa skupa, ne zanimajući se za reakciju, onda je to potvrda “prijateljskog” stava Ruske Federacije. Kada hrvatska evropska parlamentarka Željana Zovko, u novom operetskom istupu, izrazi nadu da će plasman predsjednika Federacije BIH Marinka Čavare ne američku crnu listu biti ispravljen i da će se “ustanoviti greška”, to je blamaža koja je lična legitimacija, ali i moralno-politička bruka. Kada se na stavljanje Alena Šeranića, ministra u Vladi RS-A, na rečenu listu reaguje banjalučkim protestom zdravstvenih radnika, to se mora razumijevati kao izraz nemoći, s jedne, ali i bojazni od toga šta bi se drugima, sklonim istim “podvizima”, sutra moglo desiti, s druge strane.
Uz ovo, ima i “sitnica”, koje nas pogađaju u sjeni novog izdanja bonskih ovlasti. Recimo, otkriće federalnog premijera Fadila Novalića, u vezi s kojim ima onih koji se boje svakog njegovog javnog istupa, da hljeb i gorivo svako sebi može priuštiti, to nije problem, pa zato Vlada Federacije neće subvencionirati troškove za njih. Ili kada se proširivanje američke crne liste uspješno nastavi, pa uslijedi reakcija hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koji naveliko hvali Čavaru, plus HNS, koji smatra da bi Čavari trebalo zahvaliti, valjda za dosljednost u Hdz-ovoj razbijačkoj politici, što je prozirno zapetljavanje u kučine nemoći skrivanja straha, neizvjesnosti i očaja pred onim što slijedi.
Ako nam se posreći, moglo bi se, dakle, raditi o početku bonskog ogoljavanja naše zagađene klime, čiji kreatori se sve više dave u novim blam-ispadima. Naprimjer, nervozna izjava Dragana Čovića da neće (prekjuče) putovati na briselsko okupljanje lidera naših stranaka, jer ne želi biti u istoj dvorani sa “dva bošnjačka člana Predsjedništva BIH”. Pošto mu to, očito, nije dovoljno, dodaće “duboko uvjerenje” da je završena priča o građanskoj BIH, pa se otisnuti u mutno podzemlje svoje politike, u čijem mraku se ne vidi ključno pitanje: šta ako prava priča o građanskoj BIH tek treba da počne poslije oktobarskih izbora?