Spektakularno ništa u Bruxellesu
Riječ je o popisu dobrih želja iznesenih birokratskim rječnikom, s nekim vrlo konkretnim stvarima, od kojih neće biti ništa. Ne bi od njih bilo ništa sve i da su ovo potpisale sve parlamentarne stranke
ističeuticajratauukrajininaunijuizemlje koje bi da se pridruže.
Austrija, izveštava RSE nakon uvida u dokument, “smatra da bi kriza nastala zbog ruske agresije na Ukrajinu mogla imati kolateralni efekat na stabilnost Zapadnog Balkana. Kao posledica toga sukob bi se preselio sa granica EU u samu njenu sredinu”.
Da ruska agresija na Ukrajinu nije promenila baš sve, jasno govori odbijanje kijevskog zahteva za hitni prijem. Nikada zemlje nisu postajale članice EU na osnovu emocija, poručili su iz Bruxellesa, bez objašnjenja na osnovu čega su primljene, recimo, Rumunija i Bugarska.
Ali kao da se u odnosu na Zapadni Balkan nešto menja. Ne zbog toga što su zemlje kandidatkinje i one koje će to biti blizu ispunjenja uslova već zato što se 19 godina nakon prve jasne poruke da je to jedini uslov pojavio razlog koji EU izgleda brine više nego stanje u tim zemljama - sprečiti narastajući ruski, a naravno i kineski uticaj na region. Ni tu nema emocija, ima velikog interesa Zapada da u svom zadnjem dvorištu nemaju, po njihovom mišljenju, štetne biljke.
I kao da su naprasno postale svesne kolikosusvojimpolitičkimoklevanjem, uzneporecivuekonomskuisvakudrugupomoćtimzemljama,ipakkratkovido zalivale to neželjeno rastinje.
Naravno, sasvim je razumljivo da se EU ne može zameriti što kaže da nijednazemljakojapretendujenapunopravno članstvo to ne može postići ako cijene hrane mjesečno rastu 2 posto, umjetna gnojiva i ostali troškovi istodobno skaču 6 posto. Stoga poljoprivrednici imaju sve manju zaradu, pa troše manje gnojiva, što smanjuje i njihovu ljetinu.
Ukratko, razvoj događaja ne sluti na dobro. Svijet prolazi kroz energetske i gospodarske šokove nezapamćene desetljećima. Najprije ne suzbije korupciju, ne razvije nezavisne demokratske institucije, ne poštuje ljudske, manjinske i medijske slobode i dovoljno se ekonomski ne osnaži kako ne bi došlo do opšte bežanije u razvijene zemlje. Ako to u nekom trenutku iz nekih razloga nije bilo najvažnije, to iskustvo je u Uniji podstaklo refleks samoodržanja i objašnjava Macronov stav.
Ono što se može pročitati iz ideje potekle iz Austrije, zemlje koja ima najviše istorijskog iskustva s regionom, jeste druga vrsta opreza - imajmo u vidu i geopolitiku koju strateški menjaju najnoviji događaji. Po koju cenu - hajde da vidimo je li dara skuplja nego mera.
Ipak, teško je poverovati da će novi sastanak EU sa šest zemalja Zapadnog Balkana 23. juna, uoči EU samita na kraju francuskog predsedavanja i uoči te uloge koju će od 1. jula imati Češka, rešiti tu dilemu i da će ubrzano proširenje dobiti podršku. pandemija, a sada poremećaji u opskrbnim lancima te rat u Ukrajini. Zasad nema izgleda da će rat u Ukrajini brzo završiti, a još manje je izgledno ukidanje sankcija Rusiji - što znači da će se poremećaji u opskrbi energentima i žitaricama nastaviti. Cijene se otimaju kontroli, a vlade imaju male mogućnosti za njihovo obuzdavanje.
Otkad je krenula agresija Rusije na Ukrajinu, a zapadna diplomacija, kao i ona Europske unije u cjelini shvatila čime je rezultirala njena pasivnost u regiji koju sami nazivaju Zapadnim Balkanom, traju opsesivni pokušaji da se spasi što se spasiti da, da se smanji utjecaj Rusije i učinci njene dosadašnje politike i da se konačno otvori realna europska perspektiva za te zemlje. I obilaze tako lideri europskih zemalja postjugoslavenske zemlje, nude mrkvu i batinu, bivaju lijepo primljeni, ali efekta nema pa nema.
Ezopovski jezik
Štoviše, ne samo da nema efekta kod npr. Aleksandra Vučića i zahtjeva da se Srbija konkretno svrsta uz vanjsku politiku Europske unije nego efekta nema ni u vezi s Bugarskom, zemljom koja je članica EU, a koja na svaki mogući način putem desničarske povijesne mitologije koči i mobingizira Sjevernu Makedoniju, zemlju koja je odavno trebala biti primljena u EU.
I kad je sve tamo gdje je situacija puno jasnija tako, kako li je tek po pitanju Bosne i Hercegovine, mogli smo vidjeti ovog vikenda u Bruxellesu. Tamo je čelni čovjek Europskog vijeća Charles Michel okupio predstavnike većine parlamentarnih stranaka i članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji su nakon cjelodnevnog vijećanja potpisali nešto što se zove “Politički dogovor o načelima osiguravanja funkcionalne Bosne i Hercegovine koja napreduje na europskom putu”.
Iako je već iz ovog ezopovskog jezika u naslovu dokumenta jasno da od svega toga neće biti ništa, vrijedi reći kako on u uvodu uvažava dejtonsku stvarnost Bosne i Hercegovine, tj. dva entiteta, distrikt Brčko, tri konstitutivna naroda i ostale građane, zatim garantira cjelovitost i neovisnost Bosne i Hercegovine, traži mirnu kampanju bez mržnje i brzu implementaciju rezultata izbora bez blokada, provođenje izbornih i ustavnih reformi sukladno presudama domaćih sudova i Europskog suda za ljudska prava, zahtijeva iskrenu politiku u skladu s načelima Europske unije, zajedničko donošenje odluka na državnom nivou, rad na postizanju pomirenja i saniranju posljedica rata, donošenje zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, o sprečavanju sukoba interesa i zakon o javnim nabavkama, depolitizaciju javne uprave i državnih institucija te usklađenost vanjske politike s onom Europske unije i provedbu davno utvrđenih 14 reformskih točaka.
Ukratko, riječ je o popisu dobrih želja iznesenih birokratskim rječnikom, s nekim vrlo konkretnim stvarima, od kojih neće biti ništa. Ne bi od njih bilo ništa sve i da su ovo potpisale sve parlamentarne stranke, a ne ovako gdje je kompletna Dodikova opozicija izostala i odbila da potpiše, gdje niti jedna hrvatska stranka nije sudjelovala ili je odbila da sudjeluje kao HDZ i gdje upadljivo izostaje stranka Fahrudina Radončića, Savez za bolju budućnost. Dakle, sve i da su i oni potpisali, od toga ne bi bilo ništa.
I to iz prostog razloga što smo ovakva privođenja bosanskohercegovačkih političara na pregovore, u ovom ili onom formatu, gledali nebrojeno puta, a zadnji put ozbiljno u Washingtonu 2006. godine kada je potpisan aprilski paket, prvi postdejtonski dokument koji je zemlju mogao učiniti funkcionalnom, da bi ga na koncu u parlamentu minirali Stranka za Bosnu i Hercegovinu te HDZ 1990. Koliko uostalom zvuči realno da stranke koje crpe svoju moć iz privatiziranja državnih i javnih institucija prekinu s tom praksom? Zvuči li možda realnije da će stranke iz Republike Srpske jasno osuditi Rusiju i podržati Ukrajinu? Najzabavnije je čak očekivati da će se, odjednom prosvijećeni, ljudi iz ovih stranaka odlučiti na potpunu depolitizaciju pravosuđa, nezavisnu javnu nabavu i sankcioniranje sukoba interesa. A da o politici pomirenja i nadilaženja ratnih sukoba ne govorimo, u zemlji u kojoj se svaka godišnjica koristi za antagonizaciju prema drugima i natjecanje u tome tko je bio veća žrtva.
U čitavoj priči su najjasniji motivi političkih lidera: oni su potpisali nešto što ih ionako niti šta košta, niti obavezuje na bilo šta. Ali potpuno su nejasni ljudi iz Europskog vijeća, koji očito misle da će uporno ponavljanje istih stvari dati drugačiji rezultat. Da bi debakl bio još veći, nisu niti dobili sve relevantne stranke iz svih od triju antagoniziranih društava da ovaj dokument potpišu.
U non-paperu se navodi da puna primjena trenutne metodologije predstavlja jedan aspekt, međutim, ne daje zadovoljavajuće i neophodne odgovore na trenutnu situaciju
Četvrti faktor
Dejtonski sporazum je zaustavio rat i pretvorio Bosnu i Hercegovinu u zemlju po mjeri tri etnonacionalistička
Politički lideri su potpisali nešto što ih ionako niti šta košta, niti obavezuje. Ali potpuno su nejasni ljudi iz Europskog vijeća, koji očito misle da će uporno ponavljanje istih stvari dati drugačiji rezultat
koncepta. Ali taj mirovni sporazum ih nije izmislio, oni su bili tu i uoči rata i za vrijeme, kao što su ostali na vlasti i nakon rata. I to zato jer ih je većina građana od početka birala. Stoga, nažalost, oni predstavljaju bitan dio stvarnosti Bosne i Hercegovine i ljudi građanske lijevoliberalne orijentacije se ne bi trebali zanositi bajkama o tome kako je takav ustroj zemlje moguće ukinuti ili prevazići koncept konstitutivnih naroda.
Ono što bi stranke koje zastupaju te vrijednosti mogle i trebale napraviti je to da se i taj četvrti faktor koji doista postoji u društvu izbori za svoj pravni položaj. Samo što će svako nastojanje tog tipa biti uzaludno i lišeno vjerodostojnosti dok god se te stranke budu ozbiljno politički natjecale samo unutar jednog konteksta i blagonaklono gledale na treći nacionalizam, samo zato što je državotvoran. Pojednostavljeno govoreći, gledali smo spektakularno ništa u Bruxellesu, što će se uostalom uskoro i pokazati.