Ka je suradnja i razmjena
sam u životu režirala. Gospodin Marušić me pozvao da radim kao svježu diplomanticu i uvijek je iskazivao veliko poštovanje prema mojoj poljskoj diplomi. Tako sam dobila priliku za divno kreativno druženje s, nažalost, oboma pokojnim, doajenima Žarkom Mijatovićem i Šefikom Korkutšunje. Kasnije se ta lijepa suradnja nastavljala kroz godine, a dio toga je bio i proces školovanja dijela ansambla kroz specijalnu suradnju s Univerzitetom “Džemal Bijedić”, gdje sam radila. Smatram naročito značajnom predstavu “Sveto S”, jer smo tematizirali historijski događaj prekinutog gostovanja zeničkog pozorišta u JDP-U 1990. Kroz sve ove godine i projekte sam, čini mi se, razvila vrlo prijateljski odnos s ovom kućom i svim njenim uposlenicima, i ansamblom i tehničkom ekipom. Čini se da oni vjeruju mojim umjetničkim izborima i mom načinu rada. Jako cijenim njihov profesionalizam, ljubav i posvećenost pozorišnom poslu i smatram takvu atmosferu izuzetnom u pozorišnom životu regiona. Nažalost, tehničko stanje zgrade je sve gore i tako, uz poznatu nebrigu naše politike za kulturu, puni neizvjesnosti gledamo u budućnost BNP-A.
Koliki je izazov Vama kao rediteljici gotovo svaki put u Zenici raditi sa dijelom glumačkog ansambla sa kojim do tada niste radili. Svaki reditelj je svojevrsni dramski pedagog, da li je to uzajamno učenje reditelja od glumaca i glumaca od reditelja? Koji su eventualno obostrani benefiti i jednih i drugih?
- Veselim se činjenici da se ansambl BNP-A stalno pomalo proširuje mladim glumcima i glumicama, pogotovo kad znamo koliko je to u današnjoj BIH teško i koliko su naše vlasti nesklone razvoju pozorišnih ansambala i novim zapošljavanjima. Također je važno da se i novi članovi prilagode postojećem etosu ansambla i kuće, da poštuju pravila u radu i ophođenju i tako s vremenom, kad se umjetnički dokažu, postanu punopravni članovi i članice ansambla.
Osnova mog rediteljskog postupka je suradnja i razmjena. Nikad nisam prakticirala hijerarhijsku strukturu u stvaralaštvu, grozim se shvaćanja režije kao pozicije moći i nametanja sadržaja drugim umjetnicima - glumcima i ostalim autorima. U tom smislu je svaki stvaralački proces za mene i otkrivanje novih perspektiva do kojih dolazimo razmjenom ideja, otvaranje i obogaćivanje svog čitanja materijala za sve druge poglede učesnika procesa.
U svijetu je u ekspanziji desničarska politika. Sve više su prisutni fašizam, rasizam, homofobija. Živite u Poljskoj. Kakav je tamo odnos politike i umjetnosti? Na koji način se tamo umjetnici bore protiv toga?
- U Poljskoj je na vlasti desna politička opcija, koja promovira konzervativne vrijednosti, blisko surađuje s Katoličkom crkvom, ugrožava ljudska prava žena i LGBTQ populacije. U odnosu politike i umjetnosti tek ova politička opcija uvodi principe koji su u Bosni i Hercegovini prisutni i dobro poznati još od kraja rata, a to je političko postavljanje rukovodilaca teatara i drugih kulturnih ustanova. Dok smo se mi navikli na takvu situaciju i smatramo je neminovnošću (pa čak i prihvatamo situacije u kojima se direktori vrlo prosperitetnih teatara politički smjenjuju iz nepoznatih razloga), Poljaci su šokirani činjenicom da nakon desetljeća autonomije kulturne zajednice sada u nju politika ulazi prljavim šapama. Ima slučajeva cenzure, pokušaja tihe zabrane vlasti neugodnih predstava i političkih smjena direktora, ali mora se istaći da u svim tim slučajevima postoji snažan otpor svih poljskih teatarskih umjetnika, pa i publike. Peticije, javni apeli i pisma u nekoliko slučajeva su ipak uspjeli sačuvati kvalitetne pozorišne direktore ne baš mile vlastima i onemogućiti tihu cenzuru nekih izuzetnih predstava.
Možete li definisati šta je to što se trenutno igra u pozorištima Poljske, Evrope i gdje je mjesto bh. pozorišta i naših repertoara? Kako se pandemija reflektovala na kreiranje repertoara?
- Teško je ukratko opisati šta su trendovi repertoara poljskih pozorišta (o evropskim ne govoreći), jer se radi o velikoj zemlji sa više od 150 javnih pozorišnih ustanova, koje ukupno raspolažu sa čak 100 hiljada sjedišta. Dakle, tih trendova je mnogo i raznovrsni su, ali može se reći da je ono što se primjećuje kao tendencija - adaptacija (često klasične poljske) proze, reinterpretacija dramske klasike i - sad već u nešto manjoj mjeri nego proteklih godina -postdramski autorski projekti.
Igra sa pop-kulturom
Relativno je najmanje suvremenog dramskog teksta i teško je reći zašto poljski teatar trenutno ima nedovoljno povjerenja u svoje dramske pisce, kojih ima mnogo i vrlo kvalitetnih. Već više godina u poljskim rediteljskim rukopisima dominira igra sa popkulturom, koja za mene postaje predvidljiva i naporna, pa često u šali znam reći da Poljaci sad u pozorištu moraju iživjeti frustraciju da desetljećima nisu imali kontakt sa zapadnom pop-kulturom, moraju “nadoknaditi gradivo”. Za najmlađe generacije reditelja karakteristične su teme identiteta, dok nešto starije generacije često danas problematiziraju društvena i politička pitanja (npr. kroz interpretacije Shakespearea, antičke drame ili vrlo zanimljive adaptacije kao što je ona romana Orhana Pamuka “Snijeg” u režiji Bartosza Szydlowskog iz Krakowa).
Pandemija je ogolila krhkost ljudske egzistencije i društva u stanju uzbune, pa su nastale i neke predstave s tom temom
Nikad nisam prakticirala hijerarhijsku strukturu u stvaralaštvu, grozim se shvaćanja režije kao pozicije moći i nametanja sadržaja drugim
(npr. adaptacije “Kuge” Alberta Camusa). Ipak, po dvogodišnjoj izolaciji često se čuje da publika ima potrebu za humorom, opuštanjem i nenametljivom refleksijom, pa joj pozorišta u manjoj ili većoj mjeri izlaze u susret.
Što se tiče bosanskohercegovačkog pozorišta, čini mi se da se dosta globalnih trendova prati, ima puno postdramskih projekata, sad i koreografskog teatra, ali mi također izgleda da se posljednjih godina bosanskohercegovački teatar previše zatvorio u lokalne - nacionalne i regionalne tematske okvire i domaće tekstove. Jasno mi je da u našem društvu postoji još mnogo trauma koje se u teatru moraju preraditi, ali estetska ravnoteža zahtijeva da imamo uvid i u savremeno svjetsko dramsko stvaralaštvo, a toga je premalo. Ja sam prije dvadesetak godina u Sarajevu režirala tekstove Marka Ravenhilla i Sarah Kane, to su tad bili najaktuelniji autori na svjetskim pozornicama, a danas nema takvih događaja. Drago mi je da se u SARTR-U igra Elfriede Jelinek, zahtjevni tekstovi te autorice su uvijek poslastica na evropskim teatarskim scenama.