Monolozi u višeglasju
U Narodnom pozorištu u Sarajevu upriličena je praizvedba predstave “Bordel Eden”, prema tekstu Benjamina Bajramovića, a u režiji Mirjane Medojević
”S vi uvijek kažu ‘da’. Prije ili kasnije. Ali nema nikog, nikog ko nije na kraju rekao ‘da’. ‘Da’ je lijepa riječ, ‘ne’ nije lijepa riječ. Nije lijepo kad ti netko od koga očekuješ nešto kaže ‘ne’. Ali reći ‘ne’ je lijepo. U ‘ne’ je moć. Treba uvijek biti na rubu ‘ne’, a nikada ga izgovoriti. Neizgovoreno‘ne’ulijevastrahonome koji traži. A svi nešto traže. Uglavnom, život je lijep. Rajski lijep.” Misli su to sa početkanovedrame“bordeleden”bosanskohercegovačkog glumca, pripovjedača i dramskog pisca Benjamina Bajramovića (Zenica, 1989), laureata devetog natječaja nezavisnog regionalnog fonda Heartefact za najbolji suvremeni angažirani dramski tekst 2020. godine.
Groteskna melodrama
Autor svoj drugi dramski rukopis određuje kao grotesknu melodramu izvanredno je to strukturiran pozorišni komad, sklop raznolikih cjelina poput malih ispovijedi glavnih lica kombiniranih sa “monolozima u višeglasju”, kako ih sam naziva, apstraktan ali nikada nedorečen i nejasan, aforističan ali nipošto sveden samo na samodopadni efekt, vic ili geg, politički angažiran i kritički osviješten, prožet odsječnim, britkim replikama što isprepletene oko jednog pojma ili teme nerijetko znaju odvesti do neočekivanih istina i spoznaja, misaon ali ne zakučast, lepršav i poetski, lirski intoniran uz oštre upade ironije, groteske i crnog humora, ne bez traga u naslijeđu što nam je ostalo od teatra avangarde i apsurda iz prošloga stoljeća - mislite li da ste u njemu prepoznali nešto od Harmsa, Schwartza, Jarryja, Kafke, Artauda ili Ionesca ili nekog trećeg, vjerojatno niste pogriješili.
Vrijednosttogmajstorskiizbrušenog pozorišnogtekstavjerojatnojebilapresudna pri izboru da se praizvede kao posljednja premijera u jubilarnoj sezoni Narodnog pozorišta u Sarajevu uz sve razumijevanje i poštovanje prema opredjeljenju matične nacionalne kazališne kuće da “pruži priliku autorskim i istraživačkim procesima koji podrazumijevaju rizik, rubno i novo” - utoliko je odista začudno da se u taj eksperimentalni pohod pođe preko ovakvog dramskog predloška. Naime, domaći dramski tekst ionako je rijetka zvjerka u lovištima bosanskohercegovačkog teatra, a kada je riječ o tomu da je još i regionalno nagrađen i izuzetno kazališno potentan, zaista je šteta da se dopusti da ga se, i to još pri prvom izvođenju, dok je još potpuno nepoznat u širimkazališnimkrugovima,isprekraja i štrihira do neprepoznatljivosti. Ništa nemam protiv redateljske imaginacije i slobode promišljanja i čitanja nekog pozorišnog djela - no ako se to kosi, kao u ovom slučaju, sa slobodom autora i njegovim kazališnim nervom sa čijim se otkucajima susrećemo prvi put - mislim da to nije dobar put.
Predstavu “Bordel Eden” režirala je mlada crnogorska redateljica Mirjana Medojević(1990),onajeujednonagrađivana dramatičarka, njena postavka “Zločina i kazne” Dostojevskog proglašena je na Borštnikovim srečanjima 2018. za najbolju predstavu u Sloveniji te sezone. Da bi opravdala svoj pristup drami, u programskoj knjižici predstave navodi se da je rađena “po motivima drame Benjamina Bajramovića”, dakle, misli, time sve je dozvoljeno. U samu predstavu, vrlo meritorno, uvodi nas dramaturg Benjamin Konjicija: “Na ovom tripu prolazimo kroz biblijski Eden, vrt užitaka, pakao, historijom obilježene sarajevske ulice i prigradska naselja gdje žive i rade prostitutke, košmare i sulude međuprostore protkane crvenim pozorišnim zavjesama u kojima jedino čitanje koje racio nudi jeste da sudjelujemo u snu. Ovo ima i smisla budući da snovi, iako nisu jasno shvaćeni, sugeriraju i otkrivaju duboke istine o nama - nama samima, oslanjajući se na asocijativnost koja uslovljava i dramaturgiju ove predstave.” Sada su već intencije autora postavke predstave puno jasnije, čim se pomenu snovi, granica je samo nebo, ali ne možemo se ne sjetiti što o njima piše, u svom klasičnom djelu “Postdramsko kazalište” Hans-thies Lehmann: “Diskursi pozornice zaista se često približavaju strukturi sna i čini se kao da pripovijedaju o svijetu snova svojih stvaralaca. Za san je bitna nehijerarhiziranost između slika, pokreta i riječi.” Snovite misli “tvore teksturu koja sliči kolažu, montaži i fragmentu, a ne logički strukturiranom tijeku događanja. San je model par excellence nehijerarhizirane estetike kazališta, nasljednik nadrealizma”.
Ne zaboravimo ni velikog Antonina Artauda, koji je također o upotrebi snovauteatruimaoštoreći:“kazalištećese ponovo moći potvrditi, to jest obrazovati sredstvo prave iluzije tek ako pruža gledaocu istinite preobražaje snova, gdje se njegova sklonost zločinu, njegove erotske opsesije, njegovo divljaštvo, njegove tlapnje, njegovo utopističko poimanje života i stvari, pa i sam njegov kanibalizam, otvaraju na jednom planu, ne pretpostavljenom i iluzornom, nego unutarnjem.” Snovi, dakle, i “kazalište poput snova krvavo i nečovječno”(a.artaud),fragmentarna dramaturgija, postdramski teatar u punom smislu riječi, sa svim primjesama neverbalnog,fizičkog,painamomente naturalističkog pozorišta kao poprišta protoka slobodnih asocijacija i tokova svijesti što izviru iz teksta - oni su ovdje primarni pa se i originalni tekst, sklona je redateljica, komotno može rezati i nanovo montirati, kolažirati poput slika i situacija kojima vodi izvedbu. Znači, ništa što već odavno nismo vidjeli, naprosto slobodna reinterpretacija motiva što poput puzavica obavijaju tijelo ove drame, ništa tako “istraživački i autorski novo i rubno” što bi moglo opravdati silovito kraćenje originalnog dramskog rukopisa, i to još, moramponoviti,priprvojnjegovojpraizvedbi. Ujedno, takav pristup umanjio je u originalnom tekstu tako uočljive i izuzetno značajne prelaze iz realnosti u fikciju, prigušio itekako prisutan glas bunta i otpora, odnosno jasan politički stav pisca, njegovu beskompromisnu osudu stanja u društvu u kojem živi i o kojempiše.recimo,kadatakošarmantno i bolno istinito iznosi samu suštinu izbornog procesa: “Izbore dobivamo jer je jedne strah od drugih. Jer sirotinja prodaje glasove. Jer se narod plaši pakla. A postoji ovosvjetski i onosvjetski pakao. Zna se koga čeka onosvjetski pakao. A naš dobri narod previše je puta okusio zemaljski pakao.”
Na ovom tripu prolazimo kroz biblijski Eden, vrt užitaka, pakao, historijom obilježene sarajevske ulice i prigradska naselja gdje žive i rade prostitutke
Autor svoj drugi dramski rukopis određuje kao grotesknu melodramu - izvanredno je to strukturiran pozorišni komad, sklop raznolikih cjelina
Iz žanra u žanr
Sve ostalo: hod publike po scenskim prostorima Narodnog pozorišta u kojima se komad igra, manje ili više uspjele vizualne senzacije - poput impresivnog triptiha Hieronymusa Boscha (1450-1516) čiji Vrt zemaljskih užitaka skladno izražava ideju autora drame kako smo svi mi, zapravo, u bordelu nije li Andrić jednom zapisao “svi smo mi odavno mrtvi, samo se redom sahranjujemo”, ili hrpa otkinutih dijelova tijela, koja može podsjetiti na performansmarineabramović(1946)balkan Baroque iz 1997. godine, pa neumorna vrtnja sufi derviša, začudne upadice-pitalice zbunjene Engleskinje, brojni toponimi Sarajeva što se spominju, biblijski mitovi, zmije, polunaga tijela, dva zeca što skakuću između protagonista, kante krvi, prostitutke, Madam, Ariel-angel skresanih krila, otac u potrazi za sinom, nesretni pijanac, papirnati brodovi u boci, songovi - evergreeni poput “Yesterday”, hommage Oliveru Dragojeviću, kaos i bakanalije na pozornici, tepisi, krzna, zavjese, stalna presvlačenja i mijenjanje kostima - sve je to, naravno, u funkciji takve postavke u kojoj se “...scene pretapaju jedna u drugu, iz žanra u žanr, iz poezije skoro u vulgarnost”. (B. Konjicija) Brojni glumački ansambl vrlo ujednačeno čini ono što se od njega traži, obično to zovemo kolektivna igra, na sceni i oko nje gotovo stalno su svi akteri: Amina Begović, Amra Kapidžić, Sanela Pepeljak, Sanela Krsmanović,
Dina Mušanović, Ana Tikvić, Maja Salkić, Amila Terzimehić, Nerman Mahmutović, Riad Ljutović, Mak Čengić, Mirvad Kurić, Damir Čobo, Alen Konjicija i Faruk Hajdarević. Pod uređenje prostora u kojima se igra u programskoj knjižici predstave navedeni su redateljica, Gabrijel Lazić i Faruk Hajdarević, kostim potpisuje Lejla Hadžić, autorsku muziku Iztok Koren i Jelena Laban, a izuzetna pažnja poklonjena je svjetlu, ono je pod paskom također redateljice, Damira Čobe i Gabrijela Lazića.
Drama “Bordel Eden” Benjamina Bajramovića, bez pretjerivanja mogu reći, događaj je u bosanskohercegovačkom teatru. I kada anatomski precizno secira stanje u društvu: “Možda to niko ne vidi, u ovoj zemlji vrijeme ne tečeniubudućnostniuprošlost.ovdje smo zaglavljeni u čistilištu, zbog grijeha koji smo počinili, ili nismo, ne znamo”, a i kada, introspektivno, postavlja konačna pitanja o pojedincu: “Gdje idu osjećanja kad umremo? Skupljali smo ih i gutali dok smo živjeli, šta sad s tim? Nestane? Gdje idu sjećanja, gdje idu navike? U koju žlijezdu se smjestila duša? Koja žlijezda luči tugu? Za pol znam. Za smrt ne, pojavi li se odnekle ili se u nama probudi kao uspavana zvijer?” Ne bi trebalo dugo čekati na novu izvedbu koja bi taj dramski rukopis predstavila u svoj njegovoj punini i izvrsnosti.