Kad kreće obnova Partizanskog?

Sad kad se prva prašina slegla, a krhotine Partizanskog groblja ostale točno onako raspoređene kako ih je udarna grupa navođenih vandala ostavila i kad smo pročitali sve reakcije i odradili tužno prosvjedno okupljanje, ostaju samo dva pitanja. Prvo je kad počinje obnova, a drugo tko su počinioci i nalogodavci. Za prvo pitanje trebamo se obratiti Gradu Mostaru i gradonačelniku Kordiću koji je to najavio, ali i i Komisiji za zaštitu nacionalnih spomenika te Vladi Federacije. Na drugo nam pak mora odgovoriti policija. I zadatak svih ljudi koje je ovaj kulturocid pogodio, ali i kompletne javnosti je u tome da od sada, pa dok se to ne dogodi, svaki dan pitaju gore navedene, odgovore na ova dva pitanja. S jedne strane zato što bismo time obesmislili ovaj užas, a potom što bismo konačno stavili točku na kontinuiranu devastaciju Partizanskog groblja.

Postoje samo dvije stvari koje Mostar čine jedinstvenim u svijetu, a to su Stari most i Partizansko groblje. Nažalost, postoji još nešto što ga u svijetu izdvaja, a to je činjenica da su njegovi građani srušili i jedan i drugi spomenik. Ima bizarnih slučajeva u povijesti ljudske mržnje i ratovanja, pa je tako razarač Split pucao po gradu koji mu je dao ime. Ali ovakvih slučajeva da građani pogonjeni mržnjom sruše svoja dva najveća simbola, uz koje su odrasli, to je neviđeno.

I mi sad možemo, kao što i hoćemo, uspješnije ili manje uspješno analizirati uzroke koji su doveli do ovoga, pa ispisivati povijest beščašća posljednjih trideset godina, pa ispravno prepoznavati odgovorne, ali to će sve ostati u sferi imaginarnog i kao dobra arhiva budućim istraživačima. Što naravno nije nebitno, ali je manje bitno od toga da se ovo sanira. Tim je tužnije što je na prvom prosvjednom okupljanju bilo tek stotinjak Mostaraca i nekoliko ljudi iz Splita. Jer nije u pitanju da je ovo nasilje nad partizanskom baštinom i memorijom grada šokiralo kompletnu postjugoslavensku javnost i antifašiste s ovih prostora, jednako kao što nije sporno da bi oni masovno došli na prosvjed protiv fašizma i da smo mogli na Partizanskom gledati desetine tisuća ljudi. Još uvijek i možemo, ali to nije poanta. Pravo je pitanje koliko je Mostaraca šokirano s ovim što je napravljeno, u tolikoj mjeri, da je spremno izraziti to prosvjedom. A ono što smo saznali, nije ohrabrujuće. Istina je da ih nije samo onih stotinjak koji su došli spremno podići glas.

Neki su radili, neki su bili van grada, neki nisu stigli saznati kad je prosvjed, a neki su se i prepali. Međutim, brojka ljudi koji su došli, zajedno s raširenim strahom svjedoči dvije stvari. Prvo da su građani ubijeni u pojam i da sve manje vjeruju kako išta mogu promijeniti, a drugo da misle kako će im strahove razbijati netko drugi. To bi pak bilo moguće da je tih drugih barem deset tisuća, a ne tek stotinu. Ovako Mostarci imaju izbor ili da se pomire s definitivnim odstranjivanjem antifašističke baštine i memorije grada iz javnog prostora ili da protiv toga dignu glas. Pri čemu je jedna od ključnih smetnji dizanja glasa u tome što se normaliziralo da je Mostar podijeljen grad i da se svaka od nekoć zaraćenih strana smatra nečijim feudom. To što to u pravilu jeste tako, ne znači da tako mora i ostati. Partizani su se jednom izborili za slobodu od fašizma, a današnjoj generaciji ostaje da se izbori za slobodu govora i slobodu od straha. Ni jedno, ni drugo neće doći samo od sebe. Jednako kao što se ni Partizansko neće nikad obnoviti budemo li sada ostali na ovom simboličnom prosvjedu i prvim reakcijama. Ma kako one dobre bile.

Ironija je da tek sada možemo u punom smislu riječi razumjeti parolu “nema odmora dok traje obnova”. Stoga ne bi bilo loše da se sve do obnove Partizanskog njegove terase pretvore u prostor za izlaganje umjetničkih djela posvećenih kulturi otpora. Tako bi na to mjesto bilo vraćeno ono što je ljude koji su poginuli pogonilo u borbi, a istovremeno bi održavalo ovu temom živom u javnosti.

I bez obzira na to što doista ne znamo tko stoji iza ovog organiziranog vandalizma, jasno je koja politika je stvorila ambijent koji je ovo omogućio. Ja bih stoga, da sam na mjestu Dragana Čovića, čovjeka koji se nedavno vratio iz Izraela, gdje se živ ubio dokazati da se holokaust ne smije ponoviti, održao presicu na Partizanskom i rekao kako će obnova odmah krenuti. No, kako to upadljivo izostaje, ostaje nam samo da pitamo i da budemo dosadni. Kada konkretno kreće obnova?