Pariz moje mladosti (XC)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Smrt ne pripada mrtvima
Bernard Lambert
Bernarda Lamberta sam prvi put srela u kafani Flore, na Saint Germainu, i to dan pred moj odlazak iz Pariza, nakon prve godine provedenetukaostipendistafrancuskevladeza izradu doktorata. Tad su mi u gostima bili Josip Osti i njegova supruga Duška. Planirano je bilo da se vratimo u Sarajevo mojim spačekom preko Venecije, koja je za mene oduvijek bila moja Meka u koju sam išla redovito na hadž. Svi moji putevi vodili su u “taj Rim”.
Imala sam bezbroj knjiga, rukopisa, kopija, već dobar dio napisanog istraživačkog rada u vezi sa mojom tezom, pored one zimske i ljetne odjeće. Josip Osti se sjećao da sam imala i skije. Uz to mi je i moja prijateljica Claude, koja je namjeravala uskoro doći u Sarajevo, povjerila da joj nosim kofer pun Nietzscheovih djela i svakodnevno mi pred put ponavljala: Pazi da knjige ne pokisnu. (One su upravo pokisle u Venecijigdjenasjedočekalapoplavaisan Marco poput jezera po kome smo skoro plovili, a ne hodali.)
Zašto nema luksuza?
Utojčuvenojkafaninasaintgermainu, Café de Flore, našli smo se da se pozdravimopredodlazaksamojomfrancuskom prijateljicom, koja je već poznavala i Josipa Ostija, Pepija, i Dušku, čijoj ljepoti se oduvijek divila. Dok se Osti, zvani Pepi, oduvijek divio ljepoti tipične Parižanke Claude, koja je često svraćala u Sarajevo, otkako je prvi put bila došla u naš grad u svojstvu selektora za čuveni teatarski festival u Nancyu. Claude se bukvalno tada zaljubila u Sarajevo, pa je bila počela učiti i naš jezik, i znala ubrzo da se jako dobrosnalazinanjemu.svetojezanjene pariške prijatelje djelovalo kao čisti snobizam, što su joj davali i do znanja, a jedan od tih njenih prijatelja bio je u tomčasuibernardlambert.kritičnost, ljubav prema umjetnosti, filozofiji i literaturi, prema kafanama, restoranima, i Parizu, bilo je ono što ih je spajalo i činilo povremeno i dvojnicima. Upoznali susetakođeprekoteatra,jerjebernard, pored filozofije, sociologije, etnologije i literature, studirao i teatar, i pisao “master-rad” iz te oblasti.
Dok smo sjedjeli, uvijek u unutrašnjem dijelu kafane Flore i to u prizemlju, nikad na spratu - nikad se u takvim kafanama kao što je Café de Flore i Chez Lipp nismo nalazili na terasi tih brasserija “jer je to bilo turistički” - naišao je i Bernard, koji je stanovao maltene prekoputa ulice. Složio se sa Claude da je Duška lijepa, a od mene tražio da ga poljubim u usta. Istog časa sam shvatila da je u pitanju provokator, i to jedan od najduhovitijih, koji se mogao takmičitiuprovokacijijošsamososcaromwildeom.štoćunaravnospoznati istinski kasnije.
Kasnije ću uvidjeti i to da ima dar i da žacne više nego i jedna osa, da uvijek nađe “Ahilovu petu” svakome. Podnosile su ga, tačnije voljele samo jake ličnosti. Koliko puta su ga pokušali prebiti u kafanama, tek onako, jer im je samo svojim izgledom elegantnog dandya razbarušene kose smetao; tako je bilo i u Sarajevu, na Babića bašti, u birtiji gdje smosjedjeli,jerjebilohladnoubašti;tu su ga naši bilderi htjeli izrešetati, jer im nije po volji njegov samotni sako boje višnje, kao ni gotovo iste boje veliki šal prebačen preko sakoa, a još manje njegov francuski, koji je nalikovao na pjev.
Čuvši da putujemo sutradan u Sarajevo preko Venecije, Bernard je izrazio želju da putuje sa mnom i mojim prijateljima, Pepijem i Duškom u mom spačeku. Pristali smo svi troje da nam se pridruži, iako je mjesta bilo malo ili nikakozajošjednuosobuumomautu. A onda je naglo sutradan Bernard odustao od puta zbog ličnih problema koje je morao riješiti.
Bernarda sam vidjela i sljedeći put kad sam došla u Pariz, nakon nekoliko mjeseci, i od tada smo postali prijatelji. Sedamdesetdevete stigao je u
Sarajevo na teatarski festival MESS, na koji je Claude takođe redovno dolazila kao selektor, i to godinama. Sjećam senašihodlazakanapredstave,sjećam se Bernardovih nepoštednih komentara o režiji ili o glumi neke predstave, ali jedan mi se njegov komentar najviše urezao u sjećanje. Sjedjeli smo, kao što smo to često činili nakon posljednje predstave, nas više, u restoranu hotela Central, koji je bio centar postperformanskih zbivanja do kasno u noći. Sa nama,tojestsaclaudeisabernardomi Vanjom, te večeri u društvu se slučajno zadesila, jer nam se pridružila, i Vojna Travanj, tada poznata slobodarska novinarkakojaćesedesetakgodinakasnije pridružiti najvećim barbarima-četnicima, i otići na Pale da se bori protiv “mudžahedina” i učestvuje u rušenju zemlje i svog grada.
Tad je bila zapanjena Bernardovom ličnošću, i nije bila jedina ni u Sarajevu, ni u Parizu u tom pogledu. “Kakav ti je ovo Francuz?”, stalno mi je ponavljala na našem jeziku, na Bernardove neumornedosjetkenafrancuskom.kojeje ona, pretpostavljam, razumjela, jer je studiralafrancuski.abernardseimeni stalno obraćao, istim sumanutim pitanjem, koje se eto više nego neke druge stvari vezane za njega, meni usjeklo u sjećanje: Zašto ovdje nema luksuza? Pitanje koje mi sami - naša generacija nismosebinikadpostavljali,iondakad smo svikli bili na putovanja, i na život u inostranstvu. Možda smo bili naviknuti na određenu skromnost.
Aluksuzkojidanassusrećemo,ukoji su naglo uskočili nakon posljednjeg rata naši bogataši-lopovi, nema nikakve veze s onim na koji je Bernard tada mislio. Pravo ime za današnji luksuz je Kičeraj i Vulgarnost, o kojoj je možda najbolje pisao još davno Milan Kundera. Upravo tada, sjedeći tu veče u hotelucentral,moždabašnakonpredstave u to vrijeme vrlo mladog režisera Egonasavina(sačijimbratomigoromsam išlaumuzičku),predstaveodkojesumi u sjećanju najviše ostali mišići i akrobacije glumaca na sceni Kamernog, saznali smo u jednom trenutku da je poginuo Roland Barth.
Ovoga čuvenog lingvistu i filozofa samvećčitalaiizučavalanatrećemstepenu studija u okviru opšte lingvistike; jednom sam sa njim imala priliku i da razgovaram, upravo u Café de Flore, i tad mi se potpisao na jednu svoju knjigu. Rolanda Bartha je naprosto obožavala u to doba Claude, iako je od svih filozofa, poput mnogih Francuza, ipak voljelanajvišenietzschea,okomejepisala i svoj diplomski rad za vrijeme studija filozofije na Sorboni. Čuvši za smrt Rolandabartha-nesjećamsevišekako smozatotuvečesaznali-claudesečak rasplakala. I ja sam se rastužila. Posebno kad smo čuli kako je glupo poginuo na prelazu Rue des Ecoles, na raskršću Bulevara Saint Michel i te ulice u kojoj se nalazi Sorbona, a nešto dalje od tog univerzitetačuvenacollègedefrance, gdje je Roland Barth predavao.
Ne bojte se, ništa vam se ne može desiti kad ste sa Lambertom, tješio je uspaničene putnike. Naravno na francuskom, jer se na francuskom obraćao svima i svuda
Nedavnosamponovopokušalačitati Bartha i shvatila da je njegovo doba, kao i moda zvana Barth prošla, da se ni one najbolje njegove knjige, kao što je “Fragmenti ljubavnog govora”, nikad neće moći takmičiti sa Nietzscheovim djelom. A i njegova narcisoidnost me je samo blago iznenadila, ne zato što svaki homoseksualac važi po frojdovskoj definiciji kao Narcis, nego kad sam kod Pascala Brucknera u knjizi koju sam prevela, “Dobar sin”, pročitala da je Barth tražio od izdavača da ne izda njegovu knjigu, koju je tad pisao sa Finkielkrautom; Barth je naime njihovom već zajedničkom izdavaču maltene zaprijetio da ne izdaje knjigu te dvojice mladih filozofa odmah, kako onanebipravilasjenkubarthovomnovom djelu. To je bio najbolji dokaz da je prepoznao talent kod Brucknera i Finkielkrauta, mnogo prisutnijih danas u literarnom, medijskom i filozofskom svijetu od Rolanda Bartha.
”Moda je ono što ti nosiš.
I Wilde i Lambert su smatrali, bez obzira na očit snobizam, da prava vrijednost čovjeka ne leži u tome šta ima i koliko je čuven, već u onome što jeste
Demodiranojesveonoštodruginose”, bilabijednaodistinakojaseticalaibernarda Lamberta.
Bernard je ostao tada u Sarajevu desetak dana. Vodila sam ga na sve najznačajnije punktove grada, i mada nigdje tu nije bilo luksuza, ali je bilo istorije, nije me više pitao: Zašto ovdje nema luksuza?zatimjenastavioobilazakčuvenih jugoslovenskih, turističkih gradova, kao što su Mostar i Dubrovnik, koji su pored Sarajeva (i Sarajeva zbog Prvog svjetskog rata) Francuzi jedino znali kad bi se pomenula Jugoslavija. Svoj boravak u našoj zemlji Bernard je završio na Hvaru. U Dubrovniku je doživio i veliki zemljotres čiji je epicentar bio u Boki, pa zbog toga više nekoliko godina nismo išli u Kumbor, skoro je doživio i avionsku nesreću u povratku, kad je avion morao da se spusti na svoje truplo. Ne bojte se, ništa vam se ne može desiti kad ste sa Lambertom, tješio je uspaničene putnike. Naravno na francuskom, jer se na francuskom obraćao svima i svuda, svejedno mu je bilo da li ga neko razumije ili ne.
Do Mostara smo ga pratili opet u mom spačeku, Claude, Žole - Željko Hajndl, i ja. Tu smo obišli sve što se dalo obići, a onda se prepustili slavlju uz jelo i piće u jednom od najčuvenijih i najboljih restorana, svedonekadobanoći. Žoletu se Bernardov humor i moj smijeh izgleda nisu pretjerano dopadali, pa se vratio poslije večeri odmah nazad u Sarajevo autobusom, dok smo Claude i ja prenoćili u Mostaru,uslavnomhoteluneretva.sutradan smo otpratili Bernarda na autobusku stanicu, odakle je nastavio putovanje za Dubrovnik, a mi se vratili u Sarajevo.
Sjećajući se tih godina, čini mi se da Bernard uopšte nije imao pravo kad je pominjao pomanjkanje luksuza kod nas. Jer upravo će se to doba pokazati kao pravi luksuz u odnosu na ono koje će ubrzo uslijediti, prepuno razaranja i krvi, i koje se nikad neće istinski završiti. Ni dan-danas. Živjeli smo svi tada, i Parižani, i svi Francuzi, i mi Sarajlije, i svijugosloveni,bezbrižno,ikaodasmo samonazdravljaliuimenečega,slaveći nešto - lako je bilo pronaći razlog - premještajući se iz kafane u kafanu, iz grada u grad, iz zemlje u zemlju…
Kad je stigao u Pariz, i kad sam mu predstavila svoje prijatelje, koji su svi bili samostalni “radnici”, najviše pisci, sineasti, istraživači, Pepi je povikao: Ima li ovdje i jedan Francuz koji radi? Da, tada se komotno živjelo i u Francuskoj, i u Parizu, koji je danas jedan od najskupljih, ako ne i najskuplji grad na svijetu. Takav život po kafanama, restoranima i sa tolikim putovanjima, mnogim Francuzima je danas nepojmljiv, a napose nama iz Sarajeva, kad jedna obična kafa košta skoro pet eura na nekim mjestima u gradu.
Bernard je kao pisac učestvovao i u najpoznatijoj TV emisiji iz književnosti “Apostrophe”. Preko njega sam upoznala i mnoge druge prave Parižane, pa i Huberta, njegovog najboljeg prijatelja koji je bio vlasnik većinskog dijela i direktor Palais des Sports (Palate sportova), gdje su se dešavali veliki spektakli, koncerti, predstave… Tamo sam zato mogla vidjeti predstave velikih produkcija, gledati Nurejeva i Rolanda Petita, i slušati Raya Charlesa, na čije ponašanje na kraju koncerta je Hubert bio veoma ljut i rekao da ga više nikad neće pozvati na koncert. Čini mi se da mu je zamjerio što skoro uopšte nije izašao na scenu da se pokloni publici koja mu je klicala u oduševljenju. Nakon koncerta otišli bismo u Hubertov restoran koji je bio prekoputa Palate sportova. A nedaleko od moje kuće.
Doba površnosti
Kadjeizbiorat,nisamgotovonikako viđala Bernarda. Njegov odnos prema svemu što se dešavalo činio mi se površan. Kasnije je to Bernard objašnjavao nemoći da bilo što učini stvarno za Bosnu i Sarajevo, jedino efikasno po njemu moglo je biti da ode “prema Mediteranu sa puškom u ruci, kao što su radili oni koji su odlazili u Španski rat”. Ovo je ponovio i za moj film o Maju ‘68, koji sam pravila 2008. za Sarajevsku zimu i FTV.
Maloiskrenostijeopasnastvar;mnogo iskrenosti je nešto fatalno
Oscar Wilde
Kada sam prevela i objavila Bernardovu priču u Licima, izgubila sam ime. Od tada sam bila njegova prevoditeljka, i tako me je predstavljao svojim prijateljima.
To je bilo isto toliko smiješno kao i njegovo insistiranje da ga upoznam sa Michelom Chodkiewiczem, direktorom velike izdavačke kuće Seuil, i da organizujem zajednički ručak. On koji je znao cijeli Pariz u to doba, prijateljevao sa najpoznatijim piscima, kao što je i Jean-edern Hallier, koji je pravio rewriting mnogim piscima, pa i ovom posljednjem, i koji je bio urednik u njegovom časopisu Idiot, tražio je od mene, strankinje, da ga povežem sa direktoromvelikeizdavačkekuće.mene, koja nikad nisam znala da unovčim nijedno svoje poznanstvo. Zbog čega će mi prije nekoliko dana Sidran - za koga “unovčiti poznanstvo” izgleda ne postoji kao realnost - dati do znanja da ne vrijedim.ilinepreviše.usvakomslučaju vrijedim mnogo manje od lokalnih genija koji su se uspeli “čak” do visina ANUBIH-A. Jer znati toliko ljudi, upoznati najčuvenije, a ostati anoniman, znak je da ne vrijediš (previše)?
Nemasumnjedatakomisleonikojimasenikadnećedopastibernardlambert i njemu slični.
Bernard je izabrao plaisir, a trčati za slavom smatrao je, slažem se, teškim poslom kojim se bave samo oni koji su u stanju snijeti jedno do dva umjetnička jajeta. Ili koji imaju mnogo sreće. Već sam ranije pisala o tome koliko su žene vrijedile mnogim slavnim umjetnicima i piscima u lansiranju u orbitu “besmrtnosti” (kao Gertruda Stein Hemingwayu i Picassu). A muškarci više muškarcima, nego ženama (kao Matvejević Danilu Kišu u Parizu).
A sve to nema veze sa potrebom da budeš priznat, za čim normalno teži svako ko se bavi bilo čim. I od potrebe da živiš od sna.
Oduvijek sam se u mnogo čemu slagalaisaoscaromwildeom,isabernardom Lambertom, a obojica su smatrala, bez obzira na očit snobizam, da prava vrijednost čovjeka ne leži u tome šta ima i koliko je čuven, već u onome što jeste.
Blizak mi je i stav o umjetnosti Predraga Fincija. Pišući o jednom bogatom, a nama mnogima nepoznatom muzeju u Londonu, Sir John Soane’a Museumu, u tekstu koji sam upravo pročitala u Art Magazin kontura, on kaže: “Mnogi, nažalost, za neka lijepa, hvalevrijedna djela uopće ne znaju i nikada neće saznati. Koliko toga i najboljim poznavaocima, a posebno zainteresiranoj publici i radoznalim ljubiteljima zauvijek ostaje skriveno, nepoznato, nedostupno? I kada neki ljubitelj spomene svog najdražeg umjetnika,rijetkomožerećidaječuo,vidioili pročitao sve od njega. Jedna činjenica može promijeniti predstavu o nekom otkriću, izmijeniti utvrđenu i usvojenu historijskuistinu.takojeiuumjetnosti: neka naknadno otkrivena ili nama neznana djela mogu modificirati, a ponekad i temeljno promijeniti naš dojam i percepciju nečijeg opusa. Zato uvijek treba imati na umu da povijest umjetnosti sačinjavaju slavna, dobro poznata djela, ali i ona za koja malo tko zna da uopće postoje”.
Bernard Lambert je bio sanjar. I sigurno bi se složio i sa mnom i sa Wildeom da društvo često oprašta zločincu, alinikadneisanjaru.složiobiseisaistinom da živimo u dobu gdje vlada najviše površnost, a slave se prvenstveno mediokritetstvo, egzibicionizam i voajerstvo u umjetnosti (kao npr. Marina Abramović, da ne idem dalje), i kako bi my dear Oscar zaključio, “sve što je suvišno postaje neophodno”.