Prgava i nepredvidiva spojka ragbija
Iz svake generacije je ostajalo po nekoliko ljudi koji su mogli da izdrže napore treniranja. Ali, taj spoj je donio primat, kaže Derviš Ajanović
Derviš Ajanović imao je zaista uspješnu karijeru u ragbiju. Igrao je za zeničke klubove Čelik i Rudar, beogradski Partizan i francuske klubove Dijon i te juniorsku i seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Bio je prgava i nepredvidiva spojka.
- Bio sam nestašno dijete. Morala se negdje kontrolisano isprazniti ta energija. Tako sam počeo trenirati kad sam bio drugi razred srednje škole, prisjetio se Ajanović.
Iz Čelika u Partizan
Na turniru Madirazza 7-s u Zagrebu 1977. godine Ajan je otišao povrijeđen, odnosno nedovoljno oporavljen od napuknuća mišića. I pred početak turnira Suvad Kapetanović ga je udario po nozi, a on stisnuo zube, što je pokazalo treneru da mu igrač nije dovoljno spreman, pa ga je poslao na tribine. Taj turnir osvojio je Čelik i bio je to prvi trofej zeničkog ragbi kluba. Kapetanović je kasnije to prokomentarisao riječima da ovaj primjer pokazuje koliko su svi bili željni igre, da su se žrtvovali, čak ugrožavali zdravlje da bi igrali.
- Igrali smo za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije Dušan Čađo, Ranko Jocić i ja. Poslije su došli Nasir Vehabović Ćelo, Damir Uzunović, Jasmin Deljkić, Milivoj Banoža, Zlatko Fišer, Draško Purić... Od svake generacije ostale su one budale koje su mogle izdržati sa Kapetanom i sa Mirsom (Mirsad Kapić, op. a) koji je imao posebnu narav, tražio nas mlađe, ali se ni mi nismo tako lako dali, bili smo prgavi kao što je bio i on. Kad dvojica prgavih udare jedan na drugog, treba se skloniti. Tako se napravio Čelik, ispričao je Ajanović.
Novca nikad nije bilo u ragbiju u Zenici. Sakupljalo se za putovanja.
Godine 1985. je otišao u Partizan. Imao je i ponudu splitske Nade, ali je prevagnuo Beograd.
- Živio sam u hotelu. Odmah su mi našli posao. Sve mi je bilo plaćeno. Prvu godinu nismo ništa osvojili. Žuti (Ibrahim Hasagić, op. a) je trebao da izađe iz armije i htio sam njega dovesti u Partizan, ali sam se na kraju odlučio za Džonija (Džoni Mandić, op. a). Pokupio sam ga sa sekretarom kluba Goranom Stoiljkovićem, inače, mojim kumom. Odrastao je Džoni uz mene. Osvojili smo prvenstvo sa Partizanom, rekao je Ajanović.
Imao je službeni automobil u Beogradu, tako da su mogli ići gdje su htjeli. Bili su, kaže Ajan, poštovani, priznati.
Prisjetio se mečeva sa iseljenicima s Novog Zelanda. Njihov igrač Franjo Botica kasnije je igrao za reprezentaciju Novog Zelanda
Poslije dvije sedmice Partizan je igrao sa Čelikom. Ajanu su čitavu glavu ulijepili da se ne zna da je bio povrijeđen.
- I moji su me šicali. Posebno moj kum Sadibašić. Znaš li koga mi zovemo Sadibašić? To je Enver Imamović Enko, ispričao je Ajan.
Igrao za Dijon
Poslije je došla Francuska. Otišao je 1988. godine. Morao je biti duplo bolji od domaćih igrača da bi igrao. I bio je. Igrao je za Dijon i Saint Claude.
Prisjetio se mečeva sa iseljenicima s Novog Zelanda. Njihov igrač Franjo Botica kasnije je igrao za reprezentaciju Novog Zelanda. Njegov sin igra sada u Francuskoj. Nicholas Nick Mullett, s kojim je igrao u Francuskoj, bio je kasnije selektor Južne Afrike.