Zavjesa iza Paše Ga
Iza svakog čovjeka prije ili kasnije spusti se zavjesa, iza profesorice Paše Gackić se zavjesa na pozornici nije spustila, ona je svojim naslijeđem drži širom otvorenu za svaku narednu predstavu i koncert
Dragi prijatelji muzike, kakva je posebno bila i naša profesorica Paša Gackić koja je cijeli život podredila Sarajevskoj operi i Muzičkoj akademiji, dozvolite mi da u ovom tekstu budem lična i podijelim s vama detalje koji su mi uvijek na umu i koje nikada neću zaboraviti kadaspomenemimenašeprofesorice.
Sarajevska opera
U ovom osvrtu ne bih pisala o impresivnoj umjetničkoj i pedagoškoj biografiji profesorice Paše Gackić koja se može lako naći, uz svijest da je svaka uloga koju je donijela na sceni, kao i svaki solista kojeg je stvorila, rezultat izuzetno napornog i predanog rada i odricanja. Željela bih pričati o onome što znamo mi, koji smo joj bili u blizini decenijama, u koncertnim salama, učionicama, operi i svuda gdje se živi kultura.
A, profesorica joj je podredila cijeli život.
Sve više izbjegavamo, nije popularno, sve manje govorimo o ratu u Bosni i Hercegovini, ali doprinos profesorice Paše Gackić opstanku kulture i Sarajevske opere u opsadi je najljepša civilizacijska pobjeda, koju treba s puno ponosa spomenuti.
Iz tog vremena svi nosimo ožiljke, na tijelima i u srcima. Tako je u svakoj tektonskoj promjeni, a opsada Sarajeva je upravotektonskapromjena,kojajeprijetila da ugasi Sarajevsku operu, koja je ostala bez većine solista, profesorica Paša je bila među onim malobrojnima koji su ostali tu bez ičega, uspravni i ispravni, potpuno uvjerena da će ova sala opet biti puna publike, da će nove generacije pjevača, uz članove orkestra, Hora i sve druge vrijedne ljude iz Pozorišta, stajati na ovoj sceni i ispuniti
Doprinos profesorice opstanku kulture i Sarajevske opere u opsadi je najljepša civilizacijska pobjeda, koju treba s ponosom spomenuti
dvoranu onim najljepšim – muzikom. I dodala bih, nadom da sa koncerata i predstava, kada se spusti zavjesa, izlazimo kao bolji ljudi.
Upoznala sam je prije 30 godina, kada sam kao sedamnaestogodišnjakinja, 1992. upisala Muzičku akademiju, radeći u hladnim učionicama, bez vode, struje, grijanja, ali nikada, ama baš nikada, nije propustila čas. Ni 1992. ni 1993. niti biti bilo koje naredne godine. Ostala je uz mene ravno 30 godina fizički, a dok sam živa, s onim što me naučila. Mnogi profesori isprate studente nakon diplomiranja u njihov život. Profesorica Paša je znala da papir nije dovoljan, i pratila me je kroz cijelu karijeru, spremajući sa mnom brojne uloge i koncerte, uvijek izvlačeći ono najbolje.
Samo mi iz njene klase znamo koliko je tražila od nas, koliko je bila stroga i koliko je dragocjeno bilo njeno znanje. Nije gledala kroz prste. Držali smo redovnokoncerte,izmeđugranata,sve jedan za drugim, uz kriterije koji su se mogli činiti pretjeranim za te uslove.
Puno godina kasnije sam spoznala šta joj je bila misija. Radom i novim generacijama pjevača odbiti svaku primisao da se ova Opera, jedina u Bosni i Hercegovini,ugasi.znalajedabitobilo gašenje ove zemlje, kako god to zvučaloikakogodsenekimačinilodrugačije. Ona je znala da je važnije podići kulturu, nego zastavu. Uvijek kategoričnog stava, često i nauštrb sebe, ali mu je ostaladosljedna.danijebiloprofesoricepaše,velikojepitanjedalibiubosnii Hercegovini i Sarajevu bilo Opere.
Time je zadužila cijelu državu. Zauvijek.
Nosim u sebi puno detalja za koje bi trebalacijelaknjiga,alijedanje,možda, najbolja slika onoga što iza sebe ostavljaprofesorica.kadasmoradiliboeme, 2007, na probi, gledala je iz posljednjeg reda u Narodnom pozorištu. U pauzi smo svi, gotovo cijela solistička postava, stali ispred nje u koloni. Sve do jednog, njeni nekadašnji studenti, tražeći savjet i komentar... Kolegica Vedrana Šimić rekla joj je:
”Profesorice, možete prebrojati?”.
Profesorica Paša Gackić je ostavila iza sebe domaću postavu solista Sarajevske opere, dokazano sposobnu li nas