Što bi rek’o Umberto Eco

Sticaj okolnosti je htio da je, nepuna tri dana nakon razularenog neofašističkog razbijanja ploča s imenima poginulih antifašista na Partizanskom groblju u Mostaru, Savez antifašista i boraca NORA u BIH i njegov tuzlanski Kantonalni odbor na tribini u ovom gradu uspješno su predstavili Platformu za bh. antifašističko društvo 21. stoljeća. Odjek divljanja nad mrtvim mostarskim i drugim antifašistima (nazvan i strahom novih fašista od mrtvih antifašista), tako je bio samo jedan od argumenata za potrebu ovog dokumenta i stvaranje jedinstvenog fronta borbe protiv fašizma u njegovim novim, lako prepoznatljivim oblicima, sadržajima i metodama. Povoda za takav zaključak odavno imamo, a mostarski događaj je samo učvrstio istinu o tome da je antifašizam najjača, ali i jedina preostala brana naciofašističkim prijetnjama i snagama.

U obilju reakcija i masovno izražene najprije nevjerice, a onda zgražavanja i, dakako, bijesa zbog devastiranja Partizanskog u Mostaru, štošta je do kraja razjašnjeno, a mnogo toga i definitivno smješteno tamo gdje je odavno trebalo biti – u rubriku mraka, u kojem nacionalizam u ovoj zemlji, predstavljajući mu temelj, podstiče neofašizam i širi mu prostor za zloslutno povampirenje. Kad se na to doda odnos znanog dijela vlasti, dokazano imune na neofašizam, čak mu je sklona ili slaba prema njemu, dobijamo atmosferu u kojoj mostarska demonstracija zla ne čudi nikoga informisanog, realnog i operisanog od naivnosti.

Kada sam jednog svog mostarskog prijatelja, odmah prošle srijede, upitao - znajući da to može zvučati tek kao retorički upit - ko iza svega stoji, iste sekunde mi reče:

- U Mostaru odgovor na to pitanje znaju svi, osim policije!

Nije me taj odgovor iznenadio, jer se sjećam primjera demonstracija neofašizma prema ovom spomeniku i umjetničkom dragulju samo u minulih desetak godina. Kao što se sjećam kamenovanja autobusa i kolona antifašista, koje su na to mjesto išle, želeći odati počast

ILI: Dugo će trajati eho divljačkog vandalizma na Partizanskom groblju u Mostaru, a još duže opasnost od onoga što je veliki italijanski pisac, filozof i antifašista nazvao “vječnim fašizmom” i temeljito ga raščlanio

antifašistima, povodom Dana oslobođenja Mostara, svakog februaru. No, ono što mi je ipak iznenađenje, leži u podatku da aktuelna lokalna vlast i, pogotovo, dominantna obojenost tamošnjih prilika Hdz-ovim koloritom imunosti na neofašizam (vidjeti pod: imena nekih mostarskih ulica), očito više ne uspijeva da se “vješto” dozira i kontroliše, već se svaki zgodan povod koristi za javnu promociju. Ovog puta, sluti se, to je bio posljednji briselski sastanak stranačkih lidera, na kojem je HDZBIH dodatno potonuo, a onda i odluka Skupštine HNK-A da se uvođenjem funkcije zamjenika komesara policija stranački i nacionalno podijeli.

Nikako slučajno, kad sam sve to sklopio u zaokruženu sliku, na um mi pade veliki italijanski pisac, filozof i antifašista Umberto Eco (19322016). Godine 1995. napisao je čuveni esej o ur-fašizmu (vječnom fašizmu), saževši njegova obilježja u 10 tačaka. Već i letimično ponovno čitanje ovog antologijskog teksta, po inerciji nameće znake jednakosti između skoro svih Ecovih obilježja i onoga što se u nas dešava s neofašizmom, a u mostarskom slučaju je sraman vrhunac.

Eco prvim obilježjem fašizma naziva kult tradicije, pretvoren u ponos na ono i one koji su nekad bili zatočenici mraka i zločina. Slijedi kult akcije, koja je važnija i brža od razmišljanja, pogotovo racionalnog. Odmah tu je i strah od različitosti, koji je u fašizmu prirodan. To važi i za socijalnu frustraciju, koja ima publiku u novoj većini. Potom ide nacionalizam, kao “normalan” motor fašizma, izražen u strahu od opkoljenosti i ugroženosti od drugih i drugačijih. Tome se fašizam opire elitizmom, tipičnim aspektom svake reakcionarne ideologije, jer su fašisti odabrani, posebni, bolji od svih drugih… Otud potiče i selektivni populizam, pa za fašizam individua nema nikakva prava, jedini kvalitet je narod, kao monolit kojim se izražava zajednička volja. Konačno, najmračnija, ali i najprepoznatljivija odlika fašizma - nezavisno od prostora i vremena u kojem se javi - u tome je što u njemu ne postoji borba za život, već se, naprotiv, živi radi borbe.

Nije li u ovako sažetim Ecovim obilježjima, očas moguće prepoznati većinu neofašističkih primjera mraka, zla i izopačenosti - a mostarski posebno - kao bitnih obilježja vremena, prilika i društva u kojem živimo? I naročito da je grubo vrijeđanje naše inteligencije prizemna tvrdnja o “aktivnosti grupe huligana”, kako se u nas redovno zove svaki manji ili veći primjer neofašističkog rušilaštva, divljaštva i bezumnosti. Zato je i korisno i potrebno bar se podsjetiti Umberta Eca i njegovog “vječnog fašizma”, pa ga prepoznati. Ne samo u Mostaru, u kojem, što reče moj prijatelj, svi znaju ko stoji iza neofašizma, osim onih koji bi to trebali znati, jer im je neko naredio sve ono što treba, a naročito ono što ne treba da znaju.