Ljudi kao i svi mi
tokom prevođenja Danica i ja smo riješile. Mnogo je važno da prevoditelj i autor, ako je to moguće, komuniciraju. Sada je knjiga prevedena i već se distribuira po knjižarama diljem Njemačke, a najesen nas čekaju i mnogi razgovori o njoj sa njemačkom publikom.
Skoro ste boravili u Splitu na književnoj rezidenciji? Koliko su rezidencije važne piscima?
- Ne znam drugima, ali meni su važne. To je najbolji način da ostanete sami sa sobom, da se snalazite u drugoj zemlji, da radite kako na sebi, tako i na svom djelu, da upoznate drugu kulturu, ljude, trgove, ulice i šta sve još ne. Maj sam provela na književnoj rezidenciji “Marko Marulić” u Splitu koju je organizirala udruga Kurs i čini mi se da se taj mjesec nikad bolje nisam osjećala. Tada sam vidjela da ja zapravo ništa ne moram, ne postoje rokovi za završiti posao, ne postoje pozivi, ne postoji ništa drugo osim mora, književnosti i mene. To je ono što sebi svakodnevno (u konstantnim žurbama i poslovima) pisac rijetko može priuštiti. Nastojala sam taj mjesec biti posvećena sebi, napisala sam mnogo pjesama i otkrila neke druge dobre strane i grada i sebe spram grada. Treba li poželjeti nešto više?
Jesu li rezidencije odmor, rad ili turistička tura?
- Zavisi kako sebi postavite stvari. Nije to neko zalud osmislio, rezidencije su dobre i važne. Najbolje je da se kombinuju odmor, rad i neki turistički obilasci. Ne vidim smisao da mjesec samo hodate okolo, odmarate i ne uradite ništa. Svakako da sam upoznala grad, mislim da nema mjesta u Splitu u/na kojem nisam bila, od galerija, pozorišta, kinoteke... pa i plaža, naravno i sve su to dobri načini da osjetite život grada i ljudi u tom gradu, barem onaj dio života koji je mene zanimao. Vidjela sam i neke okolne gradove Trogir, Solin, išla na otoke i o tome pisala. Pišem poetske putopise i napisala sam ponešto o mjestima koja sam vidjela. Ali najznačajniji moj pokretač pisanja tokom rezidencijalnog boravka bio je “susret” sa Meštrovićem, tada sam napisala niz pjesama u kojima se prepliću kiparstvo i poezija. Jednostavno se nešto pokrenulo u meni pred ljepotom kamena koji je Meštrović oblikovao. I počela sam o tome pisati. To je ta ruka koja me dodirnula i za mene je to bilo nešto novo, propitivala sam granice sebe i umjetnosti, a onda uzviknula da me ništa ne može ograničiti.
Da li u tuđoj kulturi, u vremenu neograničenom našim svakodnevnim obavezama mi otkrivamo sebe i utkivamo to u književnost koju stvaramo?
- To sam sve vrijeme radila u Splitu. I djelomično sam prethodnim odgovorima nešto o tome kazala. Vrijeme kad je čovjek sam je najbolje provedeno vrijeme. Mnogo sam promišljala o svemu, o tome što radim, šta me zaustavlja, šta me čini sretnom, o poslu, nekim komplikovanim međuljudskim odnosima i sve sam to pustila kraju.
Podrška je važna
U Splitu sam postojala samo ja, more i umjetnost. Ništa više. Ali i kad sam se vratila, osjetila sam snažnu promjenu u sebi. Mnogo sam mirnija i staloženija, niti gdje žurim, niti što očekujem od ljudi, pustila sam stvarima da se dogode, valjda je to mirnoća koju mi je dalo more.
Smatrate li da su svugdje domaći pisci susretljiviji prema gostujućim, rezidencijalnim, nego prema domaćim? Ako je odgovor da, zašto je to tako?
- Prema gostu se svi ophode lijepo i svi se trude da se u njihovom gradu osjećaš lijepo. Tako je gdje god sam bila. U Splitu sam upoznala mnogo zanimljivih i dragih ljudi, književnika, onih koji se bave kulturom... A sad susretljivost pisaca jednih prema drugima iz istog mjesta ili države ne zavisi ni od čega drugog do od osobe. Ali, ja to gledam ovako, nekome se dopadate i vi i ono što radite, nekome ne, ne možemo biti susretljivi prema svima i ne mogu nam se dopadati iste stvari. U Splitu sam vidjela i osjetila jednu veliku podršku ljudi, pisaca (i profesionalnih i amatera) jednih prema drugima. I to mi se dopalo, ta podrška je važna.
Da li je dobra biografija (mnogo objavljenih knjiga, mnogo gostovanja na manifestacijama, mnogo rezidencija) garancija da će domaćin dobiti dobrog gosta pisca?
- Mislim da nije. Danas postoji mnogo dobrih pisaca koji ne idu po manifestacijama, festivalima, jednostavno su po strani i nepravedno su izostavljeni, isto tako i broj objavljenih knjiga ne znači baš mnogo. Možete imati jednu objavljenu knjigu i da je sjajna, a možete imati deset koje se uopće ne bi mogle nazvati književnošću. A, s druge strane, prema onom što sam čula od prijatelja, postoje i rezidencijalni pisci koji važe za neka značajna imena koji tokom rezidencije ne naprave ništa. Tako da je to i domaćinu uvijek igra na sreću.
Caritas Švicarske (CACH) u saradnji s partnerskim organizacijama (Caritas BIH, Centar za pružanje usluga u zajednici PUŽ, Merhamet i Udruženje Snaga žene) organizirao je prvu izložbu pod nazivom “Kroz oči izbjeglice: Slike života u Bosni i Hercegovini”, koja je jučer otvorena u Bosanskom kulturnom centru TK-A.
- Na putu ostvarivanja osnovnih prava i sloboda ljudi u pokretu se često susreću s velikim preprakama u rješavanju egzistencijalnih pitanja i ostvarivanju svojih prava. Ova izložba kroz oči izbjeglica omogućila je migrantima, tražiocima azila
Na oko 400 četvornih metara izložbenog prostora The Hub of Fine Arts, koji je svoja vrata posjetiteljima u Mostaru otvorio prije dvadesetak dana, izloženo je 70 djela moderne umjetnosti iznimne vrijednosti.
Prema riječima kustosice Danijele Ucović, koncept The Hub of Fine Artsa pažljivo je osmišljen, a fokus u stvaranju koncepta je stavljen na djela umjetnika koji su stvarali u prvoj polovici 20. stoljeća.
- To razdoblje je odabrano jer je najzanimljivije i najplodonosnije i zato što se u tom razdoblju umjetnost najviše promijenila, tada nastaju kubizam, impresionizam, fovizam i ekspresionizam. Dakle, svi najveći i osobama pod međunarodnom zaštitom da nam približe svoj život, kazala je Mirela Šuman, projekt-menadžerica CACH.
Najbolje tri fotografije su nagrađene, a sve koje su pristigle tokom kampanje bit će objavljene na društvenim mrežama.
- Izložba je nastala kao produkt našeg rada u Tuzli, prije svega, s našim partnerima Snaga žene, Puž, Merhamet i Caritas. Izložbom pokazujemo kako ljudi vide boravak u BIH i da su to zapravo ljudi kao i svi mi u BIH. Ovdje je dio fotografija, a za izložbu smo izabrali najupečatljivije, rekla je Dijana Muzička, predstavnica Caritasa BIH.
Književna djela koja čitam mijenjaju svijet u meni, pokreću me da bolje vidim i da bolje čujem svijet oko sebe, upućuju na neke važne stvari
Mnogo sam mirnija i staloženija, niti gdje žurim, niti što očekujem od ljudi, pustila sam stvarima da se dogode
stilovi koji pripadaju modernizmu, kazala je Ucović.
Zastupljena su, među ostalim, djela ruskih konstruktivista Rodčenka, Popove, Ekster, Melera, zatim djelo Roberta Matte, Natalije Goncharove, Marca Chagalla, kao i portret Annie Bjarne, čuvenog italijanskog slikara Amedea Modiglianija.
- Od ukupno 74 skulpture Edgara Degasa, koje su u vlasništvu MTA Fondacije, u The Hub of Fine Artsu ih je izloženo desetak, a među njima je jedna od najznačajnijih skulptura 20. stoljeća “Mala balerina”, koja predstavlja početak konceptualne umjetnosti i prekretnicu u modernoj umjetnosti, istakla je Ucović.