Hvata me panika

Što se više bliži kraj moje karijere, to me više hvata strah od budućnosti: gdje ću naći adrenalin koji danas dobijam u sučeljavanju s Chiellinijem?

Svako poglavlje, zapravo, počinje pričom na terenu i završava razmišljanjima o svakodnevnom životu: od gola do sreće, od sudije do pravde, od asistencije do prijateljstva, od nezgode do smrti...

Ne skrivam se, ne glumim. Kao što je rekao Gattuso. Priznajem, naprimjer, da me od pomisli na završetak hvata panika. Što se više bliži kraj moje karijere, to me više hvata strah od budućnosti: gdje ću naći adrenalin koji danas dobijam u sučeljavanju s Chiellinijem?

Adrenalin, naslov knjige, to je ključna riječ u mom životu.

U svemu što radim imam potrebu da prepoznam neko takmičenje i dam sve od sebe. Ostavim srce na terenu. Uvijek je bilo tako i uvijek će biti. Treba mi da osjetim kako adrenalin kola venama.

S četrdeset godina i dvoje velike djece, kola na drugačiji način jer danas imam drugačije potrebe. Ako sam u prošlosti nasrtao na sudije, danas im pomažem. Jučer sam volio stvarati pometnju i predstavljati samo jednu stranu, danas idem u Sanremo i obuzmu me emocije jer osjetim ljubav i poštovanje Talijana. Ali istina je i to da ako je previše ljudi oko mene, loše dišem. Tad iz garaže izvlačim jedan od svojih dragulja, izađem na autoput, pritisnem gas i ispraznim se ili pobjegnem u šumu u potrazi za slobodom. Tražim ljude i istovremeno ih izbjegavam.

Nije to jedina kontradikcija koju si pripisujem. Oduvijek sam ih imao, dio su mog karaktera. Novost je u tome što ih, s četrdeset godina, pokušavam kontrolisati. Tako kao što sam naučio kontrolisati svoje reakcije. Teško da bi me danas jedan odbrambeni igrač uspio isprovocirati kao što mi se dešavalo na početku karijere. Više se ne prepuštam instinktu, mislim da sam postao uravnoteženiji. Zasluga vremena, Helenina i Minova, vjerujem. Tražim ravnotežu u svemu što radim. Čak i u odgoju djece: disciplinu kompenziram nježnošću.

Riječ “ravnoteža” mi puno lakše nadolazi na engleskom: balance. Često mi pada na pamet. Ako sam prije bio sav od adrenalina, sad sam od adrenalina i balancea.

Makazice (ili O izmjenama)

Ovo nije evanđelje o jednom bogu, nego dnevnik četrdesetogodišnjaka koji se obračunava sa svojom prošlošću, a budućnosti gleda pravo u oči, kao da je još jedan protivnik kojem se mora suprotstaviti.

Beverly Hills, jesen 2019.

Večer je, taman što smo ušli u kuću nakon večere u restoranu. Zvoni mobilni telefon.

Helena pokušava pogoditi ko je: “Mino.”

Tačno tako: Mino Raiola, moj agent. Ali nije bilo teško. Danima me je proganjao.

Nakon iskustva u Los Angeles Galaxyju, ispadanjem iz playoffa MLSA, odlučio sam okačiti kopačke o klin, a Mino čini sve kako bi me natjerao da se predomislim.

Pokušava još jednom: “Zlatane, neko na tvom nivou i s tvojom sportskom prošlošću ne može završiti karijeru u Americi. Reći će da si kukavica, da si mekušac, da si se zadovoljio lakim stvarima. Gdje je nestao fudbalski lav, kralj džungle?”

”Došao sam do kraja, Mino. Završio sam. Pomiri se s tim.”

Ali on je insistirao: “Ne. Moraš se vratiti u Evropu i dokazati da još uvijek možeš igrati s najboljima, bez obzira na nezgodu u Manchesteru. Makar na šest mjeseci, od januara do juna. Pobijedi u tom izazovu pa radi šta hoćeš. Ti si Ibra. Moraš izaći sa scene u Ibrinom stilu. Ugovor ću ti srediti kad god.”

”Slušaj me, Mino, samo je jedan način da me ubijediš: adrenalinom. Ne treba mi bilo kakav ugovor, meni treba izazov koji će mi ubaciti naboj u vene. Imaš li tako nešto?”

S trideset osam godina još uvijek se mogu ubijati treninzima, osjećati se polomljeno i tjerati naprijed, ali ujutro, kad ustanem iz kreveta, treba mi dobar odgovor na pitanje: zašto to radiš, Zlatane?

A odgovor može biti samo jedan: zato što će se sva ova patnja isplatiti u obliku adrenalina i zbog toga ću se osjećati dobro.

Nekoliko večeri kasnije, kod kuće sam i gledam HBO-OV dokumentarac o Diegu Armandu Maradoni. U jednom trenutku prikazane su stare snimke s utakmice Napolija i prikazuju publiku na San Paolu. Stadion je dupke pun. Režiser sužava kadar na najuzavreliju tribinu, momci su nagurani jedni uz druge, pjevaju, urlaju, udaraju u doboše, osjeća se nevjerovatna energija.

Uspravio sam se na kauču, pažljivo posmatram i osjećam kako adrenalin počinje pumpati, ovdje, u venama ispod vrata. Tum, tum, tum...

Idem u Napoli

Nazivam odmah Mina: “Zovi Napoli. Idem u Napoli.”

”U Napoli?”

”Da, idem igrati za Napoli.” ”Jesi li siguran?”, upita me, zbunjen.

”Hoćeš da nastavim igrati? Moj adrenalin su navijači Napolija. Idem tamo, na svaku utakmicu ću dovesti osamdeset hiljada navijača i osvojit ću scudetto kao u Diegovo vrijeme. S dobijanjem talijanskog prvenstva, svakog ću raspametiti. To je moj adrenalin.”

Pričamo s klubom, pregovaramo i dolazimo do dogovora. Sve sređeno. U Napoliju sam.

Ovo nije evanđelje o jednom bogu, nego dnevnik četrdesetogodišnjaka koji se obračunava sa svojom prošlošću, a budućnosti gleda pravo u oči, kao da je još jedan protivnik kojem se mora suprotstaviti. Zlatan Ibrahimović više ne treba pokazivati svoju snagu niti nas podsjećati na velike sportske uspjehe zbog kojih je postao prvak, te se stoga odlučuje razgolititi, na iskren i pošten način, kako bi nam ispričao kako se fudbalski bog mijenja i suočava s godinama koje dolaze: bez licemjerja, a sa zrelošću i sumnjama koje je morao naučiti i prihvatiti. Oslobođenje feljtonizira uvodni dio knjige “Adrenalin”, čiji su autori Zlatan Ibrahimović i novinar La Gazzetta dello Sporta Luigi Garlando, koju je objavio sarajevski Buybook u prevodu Jovane Šego s italijanskog.