Oduzeto pravo na ljepotu snova
ono što se prošle sedmice dogodilo Partizanskom groblju u Mostaru, nije samo pokazatelj našeg kolektivnog dna - mi smo ga kao društvo dosegli još početkom devedesetih kada smo kao krvožedne horde jednim arlaukom poništili sve emancipatorske i civilizacijske tekovine koje su oni prije nas dosegli i vlastitom svjetlošću izborili, te ih zatomili, zalili katranom i devastirali u naletu povampirenih kvinsliških žgadija – ponovno, ovoga puta najrazornije sistematsko razbijanje Bogdanovićevog kolosalnog, kosmički nadahnutog i u kamenu magijski isklesanog spomenika, slika je jedne stravične, ubilačke kulture smrti, u kojoj stoluje, kao inspirator svih zala, barbarogenij etnonacionalizma. On je podrivao, migoljio se, iz mraka hinjski ujedao, dok konačno nije izbio na površinu u svojoj razornoj mržnji. Kada je iz svog podzemnog gliba zla došao na svjetlo danje, potpuno se raspomamio i krenuo u ravnanje svega onoga što mu se našlo na putu, toliko da i danas, nakon tri minule decenije, još ne prestaje, još mu nije dosta u njegovoj halapljivoj zvjerskoj pohlepi. Jer, jasno je to još davno bilo, namjera mu je da sa lica zemlje zbriše sve ono što ga, kao odraz u ogledalu, podsjeća na njegovu zločinačku prirodu.
Upravo svjetlost koju je čuveni jugoslovenski arhitekta cijelim svojim bićem ugradio u ovaj spomenik, htijući tako dati smisao položenih života za slobodu, ovjekovječiti ih u ljepoti kamena koji će sijati na mostarskoj sjajnoj sunčanoj zvijezdi, jeste ono što godinama zasljepljuje one povampirene horde i mami ih da nasrću, kidišu i razaraju. U dirljivom i intelektualno uzvišenom tekstu “Mostarski grad mrtvih” Bogdan Bogdanović je, prisjećajući se izgradnje svog kolosalog djela, svojevremeno taj svoj naum ovako opisao: “Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova”.
Rušitelji su jasno rekli, ovdje ima samo prava na smrt i ružno. Ponovno nasrtanje na ovaj krunski simbol antifašizma ove zemlje, uništavanje spomenika koji je po svojim arhitektonskim dometima i ljepoti jedan od najdojmljivijih u planetarnoj spomeničkoj baštini, nesumnjivo je tačka na i svakom pokušaju ponovnog okupljanja naroda ove zemlje oko onog što nas je najsnažnije objedinilo u vremenu fašističko-nacističkog zla. Poništavanje antifašizma, partizanske borbe i zajedničkog
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Ponovno, ovoga puta najrazornije sistematsko razbijanje Bogdanovićevog kolosalnog, kosmički nadahnutog i u kamenu magijski isklesanog spomenika, slika je jedne stravične, ubilačke kulture smrti
povijesnog pregnuća ljudi ove zemlje, uspostavljanje revizionizma kao jedinog zvaničnog narativa vladajućih, koji sve gazi i strovaljuje, poturajući nam četnike, ustaše i handžarovce kao dokaze svoje vrijednosti, suštinski je i krajnji cilj nalogodavaca devastacije Partizanskog groblja. Oni se plaše i mrtve mostarske partizanske mladosti, koja se borila i ginula da bi oni mogli na njenim kostima, kako se vidi sada, plesati svoje bezrepo satansko kolo, za šaku prljavog i poganog novca, u navodnu odbranu nacije, a zapravo za račun zleduhe ideologije krvi i tla. To što su nalogodavci razbijanja kamenih ploča sa imenima herojskih partizanki i partizana Mostara odlučili da ponovo zaigraju na provjerenu kartu, u izbornoj godini, kada nas se ponovo želi gurnuti u pakao sukoba i mraka, predstavlja posebno perfidan, zastrašujući čin, umova koji su još jednom spremni tuđu djecu gurati u klanice, a za svoj groš.
Ipak, zaključiću svjetlošću Bogdanovićevih riječi iz pomenutog teksta, jer dok god je ima i u česticama, treba se za nju boriti: “Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželeti, širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…”