Razgovor sa Bobanom
Paolo mi nije ulijevao povjerenje kao ni predsjednik Napolija. A onda je u pregovore ušao Boban i počeli smo se razumijevati
Trener je Carlo Ancelotti, kojeg dobro poznajem, bili smo zajedno u Parizu. Presretan je što smo ponovo u kontaktu, čujemo se skoro svaki dan. Objašnjava mi kako me namjerava usmjeriti da igram.
Nisam razgovarao s predsjednikom Aurelijem de Laurentiisom, ali sam ga poznavao odranije. Desilo se to prije nekoliko godina, dok sam s porodicom bio na odmoru u Los Angelesu.
De Laurentiis je saznao da boravimo u istom hotelu pa nam je ostavio
Ja ne tražim ugovor, ja tražim izazov.
”Milan je izgubio 5:0 od Bergama.” Obično se, iz principa, nikad ne vraćam u klub u kojem sam već bio jer rizikujem da ću se pokazati gorim nego prethodnog puta.
Ali ovaj put je drugačije. Milan je izgubio 5:0.
Naređujem Minu: “Zovi Milan. Idemo u Milan”.
Moj će izazov biti ponovo do vrha dovesti jedan od najprestižnijih klubova na svijetu. Ako uspijem, vrijedit je u pregovore ušao Boban i počeli smo se razumijevati. Zvone je bio mnogo uvjerljiviji: “Zlatane, traži šta hoćeš i ja ću ti to omogućiti”.
Tako se priča s Ibrom.
I tako se Ibra vratio u Milano. Nisam dobro poznavao Stefana Piolija, ali to nije predstavljalo problem. Meni odnos s trenerima nikad nije bio pretjerano važan. Uvijek sam održavao vrlo profesionalan odnos s njima. Imao sam problema samo s Guardiolom, ustvari, on ih je imao sa mnom, ne ja s njim. Da budem iskren, još ne znam zašto. Jebe mi se.
Proučio sam nove saigrače: ovi ne znaju šta znači igrati za Milan. Moj stari Milan bio je sastavljen od ljudi tipa Gattusa, Pirloa, Ambrosinija, Neste, Cafua, Thiaga Silve... Stara garda. Kad ne odradiš dobro trening, dobiješ preko zuba. Malo su pričali, ali su ti svejedno davali do znanja da si pogriješio.
Sad sam, međutim, vidio da se na treningu skoro svi sporo kreću. Nisam ostao da ih gledam. Došao sam u Milan da promijenim stvari, da dignem revoluciju.
Neću spominjati imena, ali pitao sam jednog saigrača: “Izvini, ali zašto ne trčiš”?
A on će meni: “Griješiš, trčim”.
Jedna duša
Insistirao sam: “Ne, ne trčiš. Očekuješ li, možda, da će neko trčati za tebe? Znaš li kad ću ja trčati za tebe? Kad zahvaljujući tebi osvojimo nešto, ali ti u životu još ništa osvojio nisi. Dakle, počni trčati i igrati”.
I počeo je trčati.
Saigrači su me slušali s poštovanjem, ali i s trunkom straha. Pažljivo sam proučavao njihove reakcije: ako neko posrne nakon kritike, neće uspjeti; ako ustane i promijeni se, može uspjeti. Potrebni su mi bili ovi drugi.
Morali smo naučiti da patimo, boriti se u svakoj sekundi utakmice, za svaki centimetar terena, morali smo postati jaka ekipa, jedna duša jer ćemo samo tako moći pobjeđivati.
Ovo nije evanđelje o jednom bogu, nego dnevnik četrdesetogodišnjaka koji se obračunava sa svojom prošlošću, a budućnosti gleda pravo u oči, kao da je još jedan protivnik kojem se mora suprotstaviti. Zlatan Ibrahimović više ne treba pokazivati svoju snagu niti nas podsjećati na velike sportske uspjehe zbog kojih je postao prvak, te se stoga odlučuje razgolititi, na iskren i pošten način, kako bi nam ispričao kako se fudbalski bog mijenja i suočava s godinama koje dolaze: bez licemjerja, a sa zrelošću i sumnjama koje je morao naučiti i prihvatiti. Oslobođenje feljtonizira uvodni dio knjige “Adrenalin”, čiji su autori Zlatan Ibrahimović i novinar La Gazzetta dello Sporta Luigi Garlando, koju je objavio sarajevski Buybook u prevodu Jovane Šego s italijanskog.