Volimo ili preziremo sapunice?
“Peyton Place”, koji će se kao prva velika američka sapunica pojaviti u godini njegova rođenja, zaintrigirao je filmskog i kazališnog redatelja Bobu Jelčića i inspirirao ga za predstavu “Sorry”
”P utniku namjerniku-turistu ti gradovi mogu izgledati vrlo miroljubivi i dražesni, kao na razglednici. Ali ako razotkrijete tu sliku, ako prodrete u njenu pozadinu, dogodit će vam se nešto slično poput onoga kao kada nogom preokrenete neki kamen urastao u tlo: sva sila, sve mnoštvo čudnih, zapanjujućih stvorenja izmile ispod njega. Svatko tko živi u takvom gradu zna - upućen je u to što se tu zaista zbiva, među njima tajne ne postoje. Ali oni ne žele da ih saznaju, da u njih proniknu stranci.”
Seciranje današnjeg trenutka
Tako je američka spisateljica francusko-kanadskog porijekla Grace Metalious (1924-1964) najkraće opisala što se događa u romanu “Peyton Place” nazvanom po fiktivnom provincijskom gradiću, negdje u Sjedinjenim Američkim Državama. Roman će uskoro postati knjižarski hit, internacionalni izdavački fenomen prodan u 12 miliona primjeraka, ovjekovječit će ga istoimeni film, potom i prva tv-sapunica. Bio je to prvorazredan šok i skandal za ono vrijeme - roman se pojavio u septembru 1956. godine, nedugo zatim i film, a tv-serija gledala se od 1964. do 1969. - tako detaljno i bez skrupula pisati o tamnim tajnama i skrivenim postupcima stanovnika jednog gradića u Novoj Engleskoj, o očevima/autokratima, zlostavljanju vlastite djece zbog sebičnih ciljeva, nepotizmu, alkoholizmu, posesivnim roditeljima, adolescentima i tinejdžerima kojima upravljaju drugi, bez prava na vlastitu sreću i zaljubljivanje, tako anatomski precizno ukazati na malograđansko licemjerje svojih sunarodnjaka, bilo je pravo otkriće. “Peyton Place”, koji će se kao prva velika američka sapunica pojaviti u godini njegova rođenja, zaintrigirao je filmskog i kazališnog redatelja Bobu Jelčića i inspirirao ga za predstavu “Sorry” praizvedenu prošli tjedan, kao posljednja premijera u ovoj sezoni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Predstava je nastala u okviru projekta Prošireno kazalište unutar mreže teatara okupljenih u Prospero projektu, koji je sufinanciran programom Europske unije Kreativna Europa, a danas okuplja 10 partnera - devet kazališta (Liege, Pariz, Modena, Berlin, Goeteborg, Lisabon, Madrid, Varšava i Zagreb) i jedan medij (Arte) iz devet zemalja EU.
Bobo Jelčić (Mostar, 1964.) renomirani je hrvatski kazališni i filmski redatelj, ali isto tako poznat i priznat kada je riječ o adaptaciji, odnosno kazališnoj inscenaciji nekog filmskog ostvarenja. Prije četiri godine (baš negdje u ovo vrijeme 2018.) u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu postaviće sjajnu predstavu “Zašto je poludeo gospodin R.”, dramaturginja je bila Nataša Govedarica, sa fenomenalnim Borisom Isakovićem u naslovnoj roli. Bila je to predstava sezone u tom beogradskom pozorištu, igrala je na BITEF-U i na MESS-U, a temeljena je upravo na filmu: autori su bili Rainer Werner Fassbinder i Michael Fengler, film je iz 1969. i nagrađen je Zlatnim medvjedom u Berlinu. Jelčić će povodom te predstave primijetiti: “...Zanima me što je intima u okviru jedne deklarativno političke situacije koja ne dopušta intimi da bude intima... i stoga pojedinac je u stanju, ili može doći u stanje frustracije, nezadovoljstva pa i amoka/ludila...” Ta intima, odnosno ono što je od nje ostalo u žiteljima jednog američkog gradića - Peyton Place tu, naravno, može biti bilo koji imaginarni gradić u Hrvatskoj ili bilo gdje na ovim našim prostorima - ono je što nam predstava “Sorry” želi podastrijeti: Bobo Jelčić, precizno kao i uvijek u svom teatru čuda i kazališne imaginacije, na truplu jedne već odavno zaboravom prekrivene američke tv-sapunice, odnosno filma secira naš današnji trenutak, moralno posrnuće i malograđansko licemjerje odmah tu, oko nas i u nama, a da njihovo postojanje često i ne primjećujemo, čak se sa njima i, tko zna zbog čega, poistovjećujemo.
U predstavi često čujemo riječ: demokracija, koja često i nije više no ljuštura u kojoj se udobno smjestio mentalitet sapunice. U jednom razgovoru povodom predstave “Sorry” autor će reći: “...Demokracija je takva da većina odlučuje i daje glasove onome tko mu se sviđa. Dakle, ne presuđuje kvaliteta nego kvantiteta glasova. Mi smo se jako dobro priključili na taj vlak zapadnog sustava u koji spadaju i sapunice. One su zapravo reprezentant toga čime smo preplavljeni. Taj mentalitet sapunica uvukao se u pore društva. Mi živimo jednu patetičnu, emotivnu situaciju i na taj se način odnosimo prema svemu u životu. Dakle, uzeo sam sapunicu kako bih istražio svoj i naš odnos prema sapunicama. Volimo li mi sapunice ili ih preziremo? Imam li ja prema toj sapunici ironijski odmak ili iza nje stvarno stojim? Dakle, zanimala me ta dvojakost koja se vidi i u tome što je nešto u jednom trenutku zanimljivo, a u sljedećem vrlo upitno i patetično. A to znači da nešto istodobno može biti i patetično i emotivno. Ta granica na kojoj ukus prelazi u neukus bila je jedan od razloga koji su me na to naveli...”
Američkoj spisateljici Grace Metalious nisu mogli oprostiti za ono doba skaredne i neprikladne pasuse romana u kojima se smjelo dotiče intimnog, ljubavnog života svojih likova, na što bi ona odgovorila: “...Čak i Tom Sawyer ima djevojku, pa govoriti o odraslima, a prešutjeti njihove seksualne sklonosti je isto kao govoriti o prozoru bez stakla...” Bobo Jelčić ništa ne prešućuje, junaci njegovog autorskog projekta “Sorry” (dramaturginja Mirna Rustemović, kostimografkinja i scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin) ogoljeni su koliko je to na pozornici moguće, sve demonske, mračne, mutne rijeke što teku podzemljem na kojem su sagrađene naše kule od karata on bjelodano iznosi na vidjelo. Teatar je to čvrsto ukotvljenih kodova, simbola i znakova koji počivaju na striktno dogovorenim gestama, grimasama, pokretima - kao u nekom dalekoistočnom, azijskom teatru slika, sjena i obmana, gdje svaki pokret ruke ili prsta, mig obrve, treptaj oka, grimasa lica ima točno utvrđeno značenje i publika to prepoznaje, tako i glumci i glumice u predstavama Bobe Jelčića imaju precizno naznačen redoslijed i vrstu gesta i pokreta koje će ponavljati, usavršavati ili, postupno, transformirati. Preobražaj tijela i fizionomije lika na sceni pritom je ključan, na njemu Jelčić gradi predstavu, upotpunjuje ideju koju želi prenijeti na gledatelja - uvijek je tu neka sofa, ili kauč, ili stolica oko kojih se ili na kojima se igra, taj pomno odabrani mobilijar sastavni je dio igre, kao i kostim, kao i glas, kao i pokret.
Zanima me što je intima u okviru jedne deklarativno političke situacije koja ne dopušta intimi da bude intima
Grace Metalious nisu mogli oprostiti za ono doba skaredne i neprikladne pasuse romana u kojima se smjelo dotiče intimnog
Razbijanje iluzija
Često se poigrava modelom kazališta u kazalištu, razbija iluziju gledatelja, nastoji ga uvući u igru, ne dopustiti mu da bude samo pasivan promatrač. A iznad svih je njegovo veličanstvo glumac/glumica: oni su u predstavama Bobe Jelčića, pa tako i u najnovijoj “Sorry” uvijek na prvom mjestu, neprikosnoveni u svom poslanju da ih doživimo, da čujemo i vidimo što nam redatelj, isključivo kroz njih, želi ispripovjediti, kuda nas njegova imaginacija može odvesti. Dvije grupe protagonista vode nas kroz predstavu “Sorry”: Jadranka Đokić, kao Constanza, Marko Makovičić, u ulozi Michaela, Alma Prica u roli Gospođice Elsie i Ivan Colarić kao Leslie čine prvu, uvjetno rečenu zreliju grupu glumica i glumaca, odnosno oni su taj iskusniji, već osvjedočeni dio glumačkog ansambla, njihov doprinos je nemjerljiv, bravurozno nose svoje likove onih koji nešto skrivaju i koji uvijek moraju biti u pravu. Druga grupa mladi su glumci i glumice, praktično tek stigli sa Akademije: Allison u interpretaciji Lane Meniga, Selena koju donosi Melody Martišković, Betty je Lara Nekić, Normana igra Luka Knez, Marin Stević u ulozi Rodneya i Vid Ćosić kao Ted izvanredno se uklapaju u predstavu, obogaćuju je nekom samo mladosti dostupnom svježinom i nevinošću igre, oni su ti na kojima se ukrštaju koplja, njih se želi dresirati, pripitomiti i slomiti bezumno, kako bi postali korisni, uzorni članovi društva i poretka poput njihovih roditelja. Ne shvaćajući da ih na taj način ustvari tjeraju da žive neki lažan, umjetni život - baš kao onaj u sapunici, sa čijom se formom i značenjem, ali i skrivenim zamkama tamo uspješno poigrava Bobo Jelić u predstavi “Sorry” zagrebačkog HNK-A.