Bh. animacija kroz historiju
Naš redovni saradnik o pitanju filmske historije ovaj put analizira pravce kojima su hodili pioniri domaćeg animiranog filma, stvarajući neke iznimne naslove
Animacija kao pojavna stvarnost veoma je rasprostranjena i obuhvaća osnovne stupnjeve izvedbe, a oblikuje se kao manuelna, mehanička, tehnička, kibernetička i kinematografska koju neki smatraju dijelom ukupnog kinematografskog fenomena, a neki pak nezavisnim područjem (“osma umjetnost”).
Kao pojava veoma je rasprostranjena u svijetu, i u zabavnom kao i u artificijelnom smislu, jer emanira vlastiti pokret, odnosno njegovu kinetičku vrijednost, tj. iluziju pokreta koji nastaje manuelnim putem ili tehničkom izvedbom “sličicu po sličicu”. Kao i drugi rodovi, i animirani film dosegnuo je svoj dignitet, prvo u veoma ranoj pojavi animatora, možda čak i preteča ostalih filmskih autora, a autentičnost izvedbe i osamostaljenja kao poseban filmski rod dokazao je i s pojavom brojnih svjetskih festivala, najizražajnijih animatorskih domena.
Petnaest zaljubljenika
Naši zapadni susjedi proteklih dana (6 - 11. lipnja) obilježili su pola stoljeća postojanja Animafesta, pored Annecyja u Francuskoj (festival animiranog filma prvi te vrste u svijetu) već dugo najznačajnijeg festivala svjetske animacije. Održati u kontinuitetu život takvog festivala bilo je nemoguće bez brojnih entuzijasta koji su za svih 50 godina trajanja festivala svojim kvalitetnim radom doprinijeli da duh ove manifestacije živi toliko dugo. A, bilo je moguće, jer se te 1972. na jednom mjestu i u istom vremenu našla grupa od 15-ak zagrebačkih zaljubljenika u animirani film, riješeni da uz postojanje sjajne Zagrebačke škole crtanog filma inaugurišu i festival na koji će se prijavljivati najveća svjetska imena “osme umjetnosti”, kako je netko jednom prilikom nazvao umjetničku animaciju.
U tako dugom festivalskom životu mijenjale su se generacije koje su obilježile kvalitet ove manifestacije, a njihov učinak u organizaciji festivala bio je izuzetno velik i dojmljiv. Na početku drugog desetljeća ovog stoljeća kao umjetnički direktor festivala bio je angažiran i Sarajlija Midhat Ajanović, pa je ovo prilika da se podsjetimo i na davne dane bosanskohercegovačke animacije koja je imala svoje svijetle trenutke 80-ih prošlog stoljeća, a čija je perjanica upravo bio Ajanović, sigurno jedan od najboljih animatora naše zemlje. No prije nego što posvetimo pažnju bh. animiranom filmu, nekoliko redaka o slavnoj Zagrebačkoj školi crtanog filma.
Studio za crtani film osnovan je 1956. u sklopu Zagreb filma koji se do tada isključivo bavio produkcijom kratkog dokumentarnog i igranog filma. Jedan od učesnika u pokretanju proizvodnje animiranog filma bio je i Dušan Vukotić (rođen u Bileći 1927.) čiji će film “Surogat” (1962) dobiti Oscar za najbolji animirani film. Podsjetimo se da su učesnici nominacije za Oscar bili i filmovi “Igra” (1964) Dušana Vukotića, “Tup-tup” (1973) Nedeljka Dragića i “Lutka snova” (1980) Boba Godfreyja i Zlatka Grgića.
Do pojave zagrebačkih animatora, kinopublika je bila naviknuta na filmove fantastične holivudske produkcije Walta Disneyja, koji će lansirati najpoznatije likove svjetske animacije rađene u crtežu koji je težio realizmu i svi pokreti njegovih, uglavnom životinjskih aktera, doimali su se kao da su preslikani iz stvarnog života. Međutim, vrhunski artikuliran stil koji je lansiran iz zagrebačkog Studija za crtani film bio je prepoznatljiv po posebnom likovnom senzibilitetu “reducirane animacije”, s modernističkim elementima prikaza likova u apstraktnim i neogeometrijskim oblicima, što je bilo originalno i avangardno čak i u svjetskim okvirima animacije.
Skromni uvjeti
”Pojednostavljena animacija” bila je vidljiva i kod ostalih blistavih imena zagrebačkih crtača kao što su bili Zlatko Grgić, Pavao Šalter, Borivoj Dovniković, Nikola Kostelac, Zlatko Bourek, Vladimir Kristl, Dragutin Vunak, Zdenko Gašparović i drugi čija će djela trasirati suvremeni put razvoja crtanog filma i serijala namijenjenih za televizijske programe.
Ne baš toliko slavna po jedinstvenom filmskom likovnom fenomenu kao što su ga imali animatori Zagrebačke škole crtanog filma, u Sarajevu je početkom 80-ih prošlog stoljeća djelovala grupa amatera-crtača koji su pokušali, u veoma skromnim tehničkim uvjetima, svojim radovima da dokažu moguće postojanje animacije i u BIH. Osnivač Studija za crtani film, u okviru Trajne radne zajednice filmskih radnika Bosna, bio je agilni i na polju organizacije prisutni Bakir Tanović, scenarista, snimatelj i redatelj igranih i kratkih filmova, čiji je cilj bio pokretanje inicijative za kreativni rad filmskih animatora.
Među najistaknutijim stvarateljima popularnih “crtića” bili su, u početku, Midhat Ajanović, Nedžad Begović i Darko Predanić kojima će se priključiti i drugi potencijalni ljubitelji rada na crtanom filmu. No radi cjelovitijeg prikaza bh. animacije vratimo se na 60-e godine prošlog stoljeća, kada su djelovali “pioniri” crtanog filma.
Animacija u BIH, konkretno u njenom glavnom gradu, zvanično je ozakonjena pojavom filma “Mudra lija” (1961) autora Zlatka Šešelja. No bez obzira na to što je bila riječ o reklamnom filmu, Šešeljev rad je bio, pored toga što je izveden na lošim i neravnim cel-folijama, idejno tehnički zanimljiv kao da ga je radio najprofesionalniji animator. Prije nego što će se snimiti i ostali reklamni animirani filmovi, neki snimatelji kao što su Rudi Belinger i Tomislav Ljevak odlaze 1952. u Zagreb, gdje kao stipendisti Bosna filma pohađaju filmsku školu u kojoj će dobiti osnovne smjernice za snimanje 35 mm filmskom kamerom, koja je imala mogućnost snimanja sličicu po sličicu (trik-snimci).
Umjetnička animacija, za razliku od dotadašnje reklamne, počinje s filmom “Izlog” (1962) scenariste i redatelja Vefika Hadžismajlovića, koji će ostati prepoznatljiv po svojim dokumentarnim filmovima. No za razliku od ostalih redatelja animiranog filma, Hadžismajlović je bio najbliži znanju o animiranom filmu, jer je završio povijest likovne umjetnosti u Beogradu. “Izlog” je realiziran tehnikom lutka-filma, posebnim preciznim radom kada se jedan pokret lutke bilježi jednim snimkom filmske kamere.
Kao i drugi rodovi, i animirani film dosegnuo je svoj dignitet, prvo u veoma ranoj pojavi animatora, možda čak i preteča ostalih filmskih autora
Film nije samo zabava
Bila je to filmska priča o mornaru koji iz fotografije u izlogu izlazi iz okvira svoje slike u potrazi za svijetom koji ga interesira. Poruka ovoga filma glasila je: “Kada čovjek izađe iz svoga kutka življenja, on ne samo da gubi orijentaciju nego ulazi u svijet koji njemu ne pripada”.
Hadžismajlović će snimiti dvije godine kasnije i crtani film “Nokturno” u kojem se kao i u prethodnom osjeća ideja da animirani film ne služi samo za zabavu, nego