Opipljiva nelagoda i suptilna jeza
VAGON POKRETNIH SLIKA: “The Humans” je prostorno pozicioniran u stanu na Manhattanu, u Kineskoj četvrti, a vrijeme odvijanja porodičnog susreta je Dan zahvalnosti
”Don’t you think it should cost less to be alive?”
”The Humans” (2021)
Stephen Karam, američki dramaturg i scenarista, dvostruki finalista Pulitzerove nagrade, prošle je godine režirao prvi dugometražni film “The Humans”. Karam je adaptirao svoj istoimeni i višestruko nagrađivani dramski tekst, a film je dio nezavisne filmske produkcije A-24. “Drama je nastala iz mog straha i strepnje oko finansijske krize 2007. godine”, istakao je Karam, koji se prisjetio kako su se on i njegovi prijatelji i porodica borili sa neizvjesnošću koja je uslijedila prije i nakon krize.
Porodična razotkrivanja
“The Humans” je prostorno pozicioniran u stanu na Manhattanu, u Kineskoj četvrti, a vrijeme odvijanja porodičnog susreta je Dan zahvalnosti. U posjetu Brigid (Beanie Feldstein) i njenomdečkurichardu(stevenyeun) dolaze njeni roditelji Erik (Richard Jenkins) i Deirdre (Jayne Houdyshell), dementna baka (June Squibb) u invalidskim kolicima i Brigidina sestra Aimee (Amy Schumer). Erik i Bridgit se ne slažu oko njenog preseljenja u stan koji je nekoliko blokova od mjesta gdje je trgovački centar dignut u vazduh, i to u Kineskoj četvrti koja je bila poplavljena tokom uragana Sandy. Na Erikovozapažanjeotomebridgitodgovara:“da,jedinotakomogudapriuštim život ovdje. Nije kao da ste mi dali novac da mi pomognete.”
”The Humans” je film koji nas izvješćuje o porodičnim zbivanjima koja su uslijedila nakon nekoliko ključnih pokretačkih događaja: 11. septembra 2001. godine, poplava prouzrokovanih uraganom i velike finansijske krize. Erika zatičemo u finansijskim dugovima, Aimee sa zdravstvenim problemima i Brigid koja pokušava pronaći svoj mir, sa novim partnerom i bez stalnog zaposlenja. Kako večer bude odmicala,ustanućeseintenziviratimisteriozni zvukovi, a kadrovi koji prikazuju pukotineuzidupostaćesvečešći.atmosfera u kojoj kamera naglašava dijelove stana nagrižene vlagom, sa jedva nekoliko komada namještaja i povremenim ali sablasnim lupanjem, sugeriše kako bi nas do kraja u filmu moglo iznenaditi nešto zlokobno ili nadrealno. Iako je stan gotovo u potpunosti prazan, ni u jednom trenutku ne stičemo dojam širine, već upravo suprotno od toga. Kada porodične tenzije dostignu tačku ključanja, prostor će se činiti sve užim, mračnijimizagušljivijim.njegovopropadanje je u simboličkoj sprezi sa raskolom u porodici koji kulminira (sa) večerom.
Karamovkomadjeodređenkaojednočinka, a njena se fabula u pravilu odvija među nevelikim brojem likova koji čine zatvoreni krug i pripadaju zajedničkom ambijentu. Ovdje je to pripadnost porodici, a težište je na njihovim međusobnim odnosima što se narušavaju zbog događaja koji jedno drugom prešućuju. Jednočinka, za razliku od velike drame, ne dopušta da njeni likovi utiču na promjenu smjera radnje. Tako je film “The Humans” zapravo “stanje”, a ne radnja, pa njegovu suštinu možemo razumjeti samo ukoliko u obzir uzmemo dešavanja koja su prethodila večeri za Dan zahvalnosti. Na osnovu njihovih razgovora, mi rekonstruišemo ono što nije prikazano i što se desilo prije početka drame, to jeste prije početka filma.
”The Humans” nudi uži uvid u dramski mikrosvijet - svijet lišen preobražavajuće snage djelovanja pojedinaca. Iako nam se na kraju čini da su likovi promijenjeni, to jednostavno nije istina; mi smo samo dobili informacije o njihovim životima i međusobnim odnosimakojenismoznalinapočetku. Sa gašenjem svjetla oni ostaju isti ljudi koji su ušli u stan na početku.
Pozorišnu estetiku S. Karam mijenja filmskim jezikom: krupnim planovima, naglašenim zvukom i fokusiranosti na specifične dijelove/uglove stana. “The Humans” tako oscilira izmeđuporodičnedrameisuptilnoghorora. Svaka scena je posmatrana kroz objektiv jeze i to nas tjera da film nastavimo gledati, ali je zapravo nagomilani strah ukorijenjen u onome što nismo vidjeli, a što se moglo naslutiti u dijaloguizmeđučlanovaporodice.upitanju je film izrazito sporog tempa koji se klimaksom upotpunjuje na određenom dubljem, ličnom nivou.
Priča se u drugom dijelu filma fokusira na najnapetije tačke njihovih međusobnih odnosa. Erik i Dierdre su katolici koji su nisu pomirili sa time što su njihove kćerke napustile religiju, rugaju se Brigidinim prijateljima koji idu na terapiju i osuđuju njenu strast prema muzici. Otac je kritikuje zato što ne može da nađe pravi posao i vjeruje kako je Bog dovoljno milostiv te da ljudima ne bi bila potrebna terapija ako bi se oslanjali na religiju i tradicionalne poglede na svijet.
Osjećaj jeze
U međuvremenu, otkrivamo da je Erik i sam uhvaćen u mnoštvo problema, prouzrokovanih gubitkom posla i penzije. U tom haosu brine se za bolesnu majku i bori se sa svojim PTSP-OM koji je nastao kao direktna posljedica 11. septembra, kada je vidio mrtvu djevojku prekrivenu pepelom misleći da je to njegova kćer. Erikova borba je obojena alkoholom i nevjerstvom, što ga je zaustavljalo da uspostavi funkcionalne odnose sa porodicom. On je zabrinut za sigurnost svoje kćeri s obzirom na terorističke napade, ali joj ipak proturječi kada je u pitanju odnos koji oboje imaju prema poslu, partnerstvu i važnosti mentalnog zdravlja. Na opštijem nivou, “The Humans” je izvanredan film koji mapira probleme i stavove različitih generacija. Religija, posao i mentalno zdravlje su pojmovi koje svako od likova drugačije posmatra. Richarda i Brigid njeni roditelji ne mogu do kraja shvatiti i obrnuto.
Filmskaorganizacijaprostoradoprinijelajeosjećajujezekojapratiporodična razotkrivanja. Kako vrijeme odmiče, skupa sa likovima uranjamo u uski prostor hodnika koji postaje sve mračniji i tjeskobniji. Horor elementi ostaju prisutni u povremenoj suptilnoj jezi, koja je u saglasju sa emotivnim stanjimasvihprisutnih.izcjelinejevidljivoda tielementinaglašavajuposttraumatski stresni poremećaj i depresiju sa kojima se likovi suočavaju, svaki na svoj način i sa različitim uzrocima. Kod Erika stanje duboke tjeskobe prožima njegove snove gdje sanja ženu bez lica. Deirdre ima poremećaj u ishrani i teško se nosi sa trenutnom porodičnom situacijom, Aimee strahuje od bolesti, dok je Brigid rascijepljenaizmeđusvogpartneraioca i majke koji joj ne pružaju bezuslovnu podršku zato što je ne mogu razumjeti. Prisustvo jeze nas u filmu na trenutke natjera da se zapitamo je li sve možda san izmučenog Erikovog uma. Ipak, na kraju se pomirimo sa time da je ovo ipak bila samo jedna napeta, ali krajnje uvjerljiva scena porodične večere.
”The Humans” je iznenađujuće dobar film koji ne podliježe pritisku teške simbolike, naprotiv. Sve je u ovome filmu suptilno, s mjerom - dovoljno ljudski, rekla bih i time zaključila ovaj tekst.