Do krajnjih granica

Srce mi je krvarilo jer sam se sjećao Milana od prije deset godina, koji je imao snažan identitet i savršenu organizaciju

Nismo bili onaj Milan od prije deset godina. Samo kvalitetom ne bismo nigdje dospjeli jer su drugi bili jači od nas. Nismo mogli krenuti u dribling i dobijati na vremenu dodavanjem, niti čekati pravi trenutak za individualno odigravanje, morali smo dobiti utakmicu boreći se ujedinjeni svih devedeset minuta.

Spremnost na žrtvu

Ali ovakav stav naučiš na treningu, kad daješ maksimum svaki dan. Kad bih vidio nekoga ko ne daje, govorio bih mu to glasno u lice, i prije nego što bi odreagovao Pioli; ne u dva oka, nego pred ekipom, jer nešto što bih rekao jednom, važilo je i za druge koji su slušali.

Ja na treningu uvijek dajem svoj maksimum, sve dovodim do krajnjih granica.

Trenirajući tako, ojačao je timski duh, spremnost na žrtvu, moj feeling za grupu, moja odgovornost prema momcima. Svaki put kad bih ušao u svlačionicu, osjećao sam da me saigrači gledaju, kao da me pitaju: “Ibra, šta ćemo danas raditi?”

Uzbuđivao me taj osjećaj, baš sam takav izazov tražio.

Zahvaljujući tome, poboljšali su se rezultati.

Ali onda, Bobanovim odlaskom, stvari su se promijenile i stvorila se vrlo konfuzna situacija. Nije se uspijevala dešifrovati sadašnjost, a kamoli budućnost Milana.

Mi igrači, Pioli i njegovo osoblje osjećali smo se kao jedno tijelo, ujedinjeno, kompaktno, ali smo bili tijelo jednog hodajućeg mrtvaca koji se zaputio prema električnoj stolici u ralje smrti.

Da je, kako se okolo pričalo, došao Nijemac Ralf Rangnick kao novi trener, otpali bismo svi, ne samo Pioli nego i ja, i tehnički direktor Maldini, i sportski direktor Massara. Svi.

Svaki dan smo govorili sebi: jedini način kako da izađemo iz ove situacije je da poboljšamo rezultate.

Diskutovati, razgovarati i bla, bla, bla ne bi služilo ničemu. Težak posao, patnja i rezultati: bio je to jedini mogući odgovor, jedini izlaz. Snažno smo vjerovali u ono što smo radili i u toj neizvjesnoj situaciji postali smo još jači.

A onda sam u jednom trenutku shvatio da se nagomilalo previše glasina i da stvari treba istjerati na čistac. Juni 2020. Možda to nije bio najbolji trenutak, jer smo narednog dana trebali igrati utakmicu života, polufinale Kupa Italije protiv Juvea, ali je Ivan

Gazidis, izvršni direktor, bio u Milanellu i morao sam iskoristiti priliku.

Razgovarao sam s njim pred timom: “Ivane, uz dužno poštovanje, ovdje je neophodno raščistiti malo stvari. Za mjesec mnogima će isteći ugovori. Šta da radimo? Hoćemo li produžavati najam naših kuća? Ne zna se. Šta će biti s klubom naredne godine? Ne zna se. Nema sigurnosti. Za šta se borimo? Ekipa zaslužuje poštovanje i odgovore.”

Demantovao je Rangnickov dolazak, potvrdio je da je Pioli trener i diskutovali smo o raznim drugim stvarima.

Gazidis još nije bio navikao obnašati svoju ulogu izvršnog i generalnog direktora kako se to radi u Italiji, odnosno tako što si blizak s ekipom.

Srce mi je krvarilo jer sam se sjećao Milana od prije deset godina, koji je imao snažan identitet i savršenu organizaciju. Sad je sve bilo mnogo drugačije.

Nisam očekivao da će se vratiti na staro. Znao sam da je to nemoguće. Ja sam profesionalac, prilagođavam se situaciji, ali minimum dijaloga mora uvijek postojati.

Zaista se nakon tog suočavanja sve popravilo, jer kad imaš nešto što te izjeda, najpametnije je to izbaciti iz sebe.

Ivan je postao blizak s ekipom. Paolo je počeo više razgovarati sa mnom i s ostalima. Na početku je još uvijek bio previše fudbaler, a premalo direktor. Kad promijeniš život, moraš zaboraviti šta si bio ranije. Ekipa te mora poštovati kao direktora, ne zbog onoga što si postigao kao vezni igrač. Paolo je u međuvremenu sazrio, i u stavovima i u iskustvu.

Revolucija u Milanellu je uspjela.

Pravi duh

Za vrijeme treninga viđao sam nevjerovatnu glad. Ako se izgubi, svi su bili bijesni. Do sada su stekli pravi duh. Svi su konačno shvatili kako se igra za Milan. A ja nisam popuštao vodeći se vlastitim primjerom.

Bilo je dana kad sam bio slomljen, Pioli je to primjećivao i govorio mi na treningu: “Zlatane, ovo trčanje preskoči.”

Tada sam mu objašnjavao: “Treneru, ako ja istrčim, istrčat će svi i slušat će me kad govorim. U suprotnom ću ispasti varalica.”

I stvarno su svi mislili: ako trči Ibra, moramo i mi trčati, jer je tako sve osvojio. Mi ga moramo slijediti.

Jedino do Leãoa nisam uspio doprijeti. Probao sam na sve načine, bio sam fin, oštar, ravnodušan. Uspio sam sa svima, ali s njim ne. Došao sam do zaključka: ako neko ne želi, ne možeš doprijeti do njega.

Çalhanoğlumeje,međutim,poslušao. Govorio sam mu: “Hakane, znaš li ti šta znači nositi broj 10 u Milanu s historijomkojuimazaleđima?znašli ko je nosio taj dres? Moraš postići važnerezultate,adosadnisiništauradio.”

Gurao sam ga, gurao, dok se nije dokazao. Igrati s vrlo kvalitetnim saigračima kao što je Hakan postane puno lakše.

Ovo nije evanđelje o jednom bogu, nego dnevnik četrdesetogodišnjaka koji se obračunava sa svojom prošlošću, a budućnosti gleda pravo u oči, kao da je još jedan protivnik kojem se mora suprotstaviti. Zlatan Ibrahimović više ne treba pokazivati svoju snagu niti nas podsjećati na velike sportske uspjehe zbog kojih je postao prvak, te se stoga odlučuje razgolititi, na iskren i pošten način, kako bi nam ispričao kako se fudbalski bog mijenja i suočava s godinama koje dolaze: bez licemjerja, a sa zrelošću i sumnjama koje je morao naučiti i prihvatiti. Oslobođenje feljtonizira uvodni dio knjige “Adrenalin”, čiji su autori Zlatan Ibrahimović i novinar La Gazzetta dello Sporta Luigi Garlando, koju je objavio sarajevski Buybook u prevodu Jovane Šego s italijanskog.