Većinu u pravosuđu Bratić je preživio, ali brat nije
Pred Tužilaštvom BIH protestom je obilježena 30. godišnjica zločina nad logorašima Hadžića
Tokom prethodne godine bilo je 69 osnovanih pritužbi, dok je 870 odbačeno. Na šta se odnosi najveći broj pritužbi i koliko su opravdane primjedbe na rad UDT-A kada su u pitanju odbačene pritužbe?
- Najveći broj pritužbi odnosi se na dužinu trajanja pravosudnih postupaka i nezadovoljstvo donesenim sudskim i tužilačkim odlukama. Dužina trajanja postupaka najčešće je prouzrokovana objektivnim razlozima, odnosno velikim brojem predmeta koje imaju u radu sudije i tužioci. Standard rada disciplinskih organa diljem svijeta je da se oni ne bi trebali baviti meritumom sudskih ili tužilačkih odluka, slobodnim uvjerenjem sudija i tužilaca i njihovim diskrecionim ovlastima prilikom ocjene pojedinih dokaza i utvrđivanja činjenica koje su relevantne za donošenje odluke. U izvještaju Istražne komisije pravilno je konstatovano da je stepen osnovanih pritužbi znatno veći nego što je to prosjek u svijetu - dva ili tri puta veći.
Najveći broj pritužbi odnosi se na dužinu trajanja pravosudnih postupaka i nezadovoljstvo donesenim odlukama
Prateći starosnu strukturu sudija i tužilaca protiv kojih su pokrenuti disciplinski postupci, 51 posto odnosi se na dob između 60 i 70 godina, a na skupinu između 50 i 70 godina otpada 85 posto disciplinskih postupaka. Najmanje ih je protiv najmlađih sudija i tužilaca. Šta nam to govori i koliko su česti slučajevi recidivizma?
- Sudije i tužioci koji duži niz godina postupaju u predmetima, statistički gledano, imaju i veću vjerovatnoću da počine propust koji može predstavljati disciplinski prekršaj, npr. kašnjenje u izradi odluka.
Vanredne provjere
Problem je kada iskusnije sudije i tužioci ispoljavaju ponašanje koje narušava ugled pravosudnog sistema, što ne bi trebao biti slučaj. Nažalost, slučajevi recidivizma nisu rijetki u praksi.
Kakav sistem sigurnosnih provjera sudija i tužilaca nam treba i koliko je pravosuđe u opasnosti zbog nedostataka kontrolnih mehanizama?
- Nedavno sam napisao rad za Fondaciju Centra za javno pravo o ovoj temi. Mogli smo pročitati i da se u izvještaju Istražne komisije pominje model tzv. vettinga kakav je bio Članovi porodica nestalih Hadžićana jučer su mirnim protestom ispred Tužilaštva BIH ukazali na neprocesuiranje odgovornih za zločine počinjene u junu 1992. godine nad stanovnicima te općine, koji su iz sportske dvorane i garaža u kojim su bili zatočeni prebačeni u kasarnu “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, gdje su premlaćivani. Za izvedenih 46 Hadžićana se i danas traga.
Ifeta Hrnjić je 22. juna 1992. ostala bez brata Osmana Hasanovića, njegove supruge Nusrete i kćerke Meldijane. Osman je u kasarnu u Lukavici odveden zajedno sa sinom Kenanom, koji je razmijenjen. Nije poznato šta se desilo s njegovom suprugom i kćerkom.
”Sin mu je maltretiran i jedva je preživio. One su pošle da pređu preko Igmana, s njima je bila još jedna djevojka i jedan čovjek, nikada nisu pronađeni. Meni je 80 godina, željela bih, dok sam živa, da ih nađem i ukopam”, govori Hrnjić.
Zatvorenici su 22. juna, preko Ilidže i aerodromske piste, prebačeni u kasarnu, kaže Almin Dželilović, predsjednik Udruženja logoraša Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95. Savez logoraša BIH je 2009, na osnovu izjava preživjelih zatvorenika, podnio krivičnu prijavu protiv članova Kriznog štaba Opštine Hadžići. Dželilović je 2014. slao i dopis Tužilaštvu BIH.
”Dobio sam odgovor da je predmet u fazi prijave i da se radi o složenom sudskom postupku. Prije 15 dana smo poslali zahtjev za razgovor v. d. glavnog tužioca Tužilaštva BIH Milanku Kajganiću”, kaže Dželilović za BIRNBIH.