Pariz moje mladosti (XCI)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Svi putevi vode do iste tačke: razočaranja…
Oscar Wilde
Saint Germain, jedan Nijemac je dijelio letke za Bosnu, protiv zločinaca Mladića, Miloševića i Karadžića i tražio potpise protiv njih i za mir u Bosni. Pitala sam ga šta misli o tom ratu, o njegovom ishodu, a on mi je odgovorio: “Sve zavisi od dogovora masona ovih dana”. Ta rečenica mi je ostala u sjećanju, iako nemam pojma koliko su istinski masoni moćni, a koliko je to mit.
U Bernardovoj loži, govornici su prije tog svojevrsnog zikra, “stojećeg i nijemog” (da posudim opet sufijske izraze) koji je uslijedio u “scenskim pokretima”, svi bili prepuni hvale i pretužni, svi su isticali Bernardovu izuzetnu ličnost, njegovo obrazovanje i literarni talenat, ali i njegovu rijetku humanost. Ništa od toga me nije čudilo jer je bez ikakve dvojbe Bernard bio veći pisac, sa mnogo više kulture, duhovnosti i širine nego i jedan od govornika, a veći od mnogih francuskih proslavljenih autora, ali sam se morala pitati gdje je ta masonska moć, koliko ona prelazi granice jedne lože, koje su to moćne lože, na koji način danas, ako su one moćne, čemu onda razne partije, itd. I za Mitterranda se tvrdi da je bio mason. I ne samo za njega.
Više nego očito je bilo da je Bernard tonuo u sve veću marginalnost i nije imao nikakve moći, osim možda u svojoj loži.
S nekim od masona Bernard je bio prijatelj decenijama, kao na primjer sa Sophie Rochas, kćerkom prebogatog stiliste, koju je upoznao preko Huberta. Čudno je da ni Hubert, taj doskorašnji direktor čuvene Palais des Sports, i najbliži Bernardov prijatelj, kome je ispričao i onu najveću tajnu svog burnog života, koji je najčešće dijelio sa mladim momcima, nekad i sa ženama, nije znao za tu Bernardovu tajnu. Hubert je isto toliko bio blizak
Do danas ljudi ne prestaju da ponavljaju kako od masona mnogo toga zavisi, naročito politika i ratovi, koliko puta smo čuli da je i Tito bio mason
prijatelj i sa Johnyjem Hallidayem, dugi niz godina, da bi se na kraju razišao s njim.
U to vrijeme, Sophie, čija je majka bila još živa i očito tvrdica, živjela je kao i svi ostali, radeći osam sati dnevno. Ona je sedamdesetih i osamdesetih imala poznatu diskoteku u koju su dolazile sve najveće francuske i ine zvijezde; nosila je ime Elysée-matignon, izvjesno po imenu ovih ustanova koje su bile u blizini. Tu je dolazio i Hubert, i njegov prijatelj Johnny Halliday sa Catherine Denev s kojom je tad bio u ljubavi. Hubert je bio zapanjen da ni od svoje dobre prijateljice Sophie, nekadašnje vlasnice pomenute diskoteke, nije saznao da Bernard pripada toj “sekti”. Bernard je svoju pripadnost masonima, koji su sve manje tajna i o kojima se više otvoreno priča, kao i oni o sebi, krio kao žaba noge. Očito je bio nezadovoljan tom pripadnošću, jer da je bio ponosan, možda bi o tome barem nekome rekao.
Hubert, kao ni ja, nije bio nimalo oduševljen ni masonima, ni ritualnim “plesom”, za razliku od nekih drugih prijatelja kojima se “zikr” dopao, dok su Bernardova srednja sestra i muž, socijalista, lingvista i pisac Pierre, bili naprosto bijesni. Naročito je Pierre bio upravo to: bijesan, ali ne bih znala tačno reći na koga, očito na masone, a ne na svog zeta koga je obožavao. (Danas su, dok ovo pišem, nažalost, i Pierre i Hubert pokojni, nestali sa lica zemlje od iste bolesti kao i Bernard). Pierreu se naprosto gadilo sve što je vidio, i od mene je tražio da ne govorim u svom filmu o tome da je Bernard bio franc - maçon. U filmu za koji, inače, nije krio oduševljenje. Na to sam pristala, i taj zakašnjeli, ili kasni dio Bernardove biografije prešutjela, iako mu je veoma lijepo pristajala bijelo-plava odora i traka koja se protezala preko ramena i tijela na slici koju smo našli u njegovom stanu nakon njegove smrti. U tom stanu sam i snimala dio filma.
Pošto pominjem slobodno zidarstvo, da podsjetim tek u nekoliko riječi šta sve to podrazumijeva:
Izraz franc-maconnerie, to jest slobodno zidarstvo je skup selektivnih društvenih “prostora” koji regrutuju svoje članove glasanjem i prijedlozima za članstvo (kao i u partije), i praktikuju obrede inicijacije koji se odnose na masonsku tajnu i umjetnost građenja. Izgleda da se pojavljuje 1598. u Škotskoj, zatim u Engleskoj u 17. v. Razlikuje se od zemlje do zemlje, od doba u kojem djeluje, kao “suštinski filozofsko i filantropsko udruženje”, kao “sistem morala ilustrovan simbolima” ili kao “inicijacijski poredak”. Organizirano prema obedience, odanosti -poslušnosti-pokornosti od 1717. u Londonu, takozvano “spekulativno” masonstvo – to jest filozofsko masonstvo – odnosi se na drevne dužnosti takozvanog “operativnog” engleskog “zidarstva” koje su formirale korporacije zidara.
Čini se da je gotovo nemoguće dati jednu definiciju masonstva. Neki stručnjaci vjeruju da postoji “onoliko definicija koliko i slobodnih zidara”. Svaka masonska poslušnost brani različitim definicijama svoju posebnu koncepciju masonstva. Među najvažnije definicije spadale bi: Slobodno zidarstvo, kao filantropska, filozofska i progresivna institucija, koja ima za cilj potragu za istinom, proučavanje morala i praksu solidarnosti (Ustav Velikog Orijenta Francuske); Masonstvo je tradicionalni i univerzalni inicijacijski red zasnovan na bratstvu (Ustav Velike lože Francuske); Masonstvo je, prije svega, savez slobodnih ljudi svih vjera i svih društvenih pozadina (Swiss Grand Lodge Alpina); Masonstvo je jedna od najstarijih i najvećih nereligijskih, nepolitičkih, bratskih i dobrotvornih organizacija na svijetu (Ujedinjena velika loža Engleske); Slobodno zidarstvo, tačnije, Red drevnih, slobodnih i prihvaćenih masona je inicijatorsko i filozofsko društvo čije se porijeklo gubi u magli vremena (Velika loža Kvebeka).
Zbog nedostatka mogućnosti da mu daju jedinstvenu definiciju, humanističke nauke shvataju masonstvo kao skup istorijskih i društvenih pojava, “polimorfnih u vremenu i prostoru”. Neki predlažu podjelu na pet glavnih tipova masona: “Ezoterično” masonstvo koje naglašava inicijacijski proces koji bi natjerao članove da pređu iz vanjske “tame” u unutrašnje “prosvjetljenje” (Evropa); “Krišćansko” masonstvo koje sebe vidi kao produbljivanje kršćanske duhovnosti (slučaj sa švedskim obredom i skandinavskim ili njemačkim denominacijama koje prihvataju samo kršćanske članove, najčešće protestante); “Stari/anglosaksonski” tip masonstva koji smatra da mu je svrha moralno i građansko vaspitanje sljedbenika, tip obično definisan kao “poseban sistem morala, podučavan pod velom alegorije pomoću simbola” koji zabranjuje bilo kakvu političku ili vjersku raspravu i obično je zahtijevao od svojih članova, do kraja 20. vijeka, da pripadaju monoteističkoj religiji (Zemlje Commonwealtha); “Moderno, liberalno i simbolično” masonstvo se odnosi na prvu verziju Andersonovih ustava (1723) i “govori i o tradiciji i napretku, snažnoj simboličkoj praksi i građanskoj i moralnoj refleksiji” (uglavnom u Evropi i Latinskoj Americi); “Agnostičko” masonstvo potvrđuje da metafizičke i religiozne koncepcije kandidata ne moraju biti uzete u obzir za prijem i koje radi uglavnom na uspostavljanju boljeg društva ovlašćujući u ložama političke rasprave (Evropa).
Temeljni pojmovi su: lože, odanosti i masonski obredi.
Masonske lože jedine imaju moć da iniciraju nove članove. Loža obično okuplja četrdesetak aktivnih slobodnih zidara koji se sastaju u prosjeku dva puta mjesečno, iako postoje lože od nekoliko stotina članova, sastaju se prema želji. Svaka loža je slobodna da izabere svog predsjednika svake godine, kao i teme koje će izučavati, pa i vanjske, dobrotvorne i/ili društvene akcije koje žele provoditi.
Masonske lože se najčešće grupišu oko masonske pokornosti nazvane “velike lože”, ili rjeđe “veliki orijenti”, ili opet “redovi”. Udruživanjem na ovaj način, lože udružuju svoje snage, posebno u pogledu materijalnih pitanja (finansiranje i upravljanje svojim prostorima), u pogledu rituala (usklađivanje ceremonija) i međuposjeta (članovi lože obično mogu prisustvovati kao posjetioci svim ostalim ložama iste federacije kao i sve lože prijateljskih saveza svoje federacije).
Konačno, masonski obred je relativno homogen skup masonskih ceremonija. Isti masonski obred mogu koristiti različite masonske “odanosti” i određene masonske federativne lože koje praktikuju različite masonske obrede. Ponekad se dešava, iako rijetko, da ista loža sukcesivno praktikuje različite masonske obrede.
Postoji veliki broj masonskih odanosti (poslušnosti), sve su veoma različite po svojim praksama i koncepcijama, i uglavnom podijeljene u dvije grane.tradicionalna grana je najraširenija u svijetu i uključuje “redovne” poslušnosti, kodificirane tokom vremena, a glavna joj je karakteristika da se ne bave političkim i vjerskim temama.
Liberalna grana, koja sebe ponekad naziva “adogmatičnom” (jer ne nameće neko posebno vjerovanje i prihvata ateiste), nastavlja tradiciju otvorenosti i tolerancije Velike lože Engleske, odbija da prizna one tradicionalne Velike lože koje praktikuju vjersku segregaciju (isključivo velike kršćanske lože Skandinavije). Djela ovih loža su duhovna, društvena, pa čak i politička. Veliki Orijent Francuske, rođen 1773. i koji potječe od prvih francuskih loža iz 1728. godine, danas je najstarija poslušnost ove grane.
Ovdje više nema prostora za detalje, pa ću samo reći da postoji više rituala, među njima takozvani francuski, a svi imaju svoje simbole, i djelimično su doživjeli promjene tokom istorije.
Od orijentalista, i franc-masonima se i danas bavi Thiery Zarkone, koji je izučavao i masone kod Bektašija. Inače, on je veliki stručnjak za sufizam; više puta je boravio i u Kini i zanimao se za kineski sufizam.
Kći slavnog oca
Izgleda da je Bernard ušao u masonsku ložu upravo preko pomenute prijateljice Sophie Rochas, koja je danas jedna od najbogatijih osoba u Francuskoj, nakon smrti svoje majke; ona ponovo organizuje modne revije pod istim nazivom kao i njen nekad veoma slavni otac, čije ime je ostalo zapamćeno samo po parfemu Rochas. Kada se sin jedne od Bernardovih posljednjih saputica, koga je imala s drugi čovjekom, zainteresovao da uđe u masone, Bernard mu je rekao da to ničemu ne služi, i odgovorio ga od toga. To smo saznali takođe od tog mladića nakon hommagea za Bernarda i rituala u masonskoj loži, čije su se prostorije inače nalazile blizu groblja Motparnasse, gdje je i Bernard pokopan. Dokaz koliko je Bernard “obožavao” svoje masonstvo.
Neću nikad zaboraviti scenu na sredini, okolo su bile stolice (lože), scenu iscrtanu kredom, na sličan način kako smo mi djeca crtali “školicu” na asfaltu, i igrali se skakućući po tim kvadratima, bacajući pločicu. Baletski znaci na sceni su mnogo diskretniji. Po toj sceni mi smo se okretali pod nekim dirigentskim štapićem i nešto ponavljali, ne sjećam se šta, držeći se za ruke, okrećući se slično dervišima.