Bunar na kraju vekne
Koliko ljudi, toliko naravi. Koliko naravi, toliko običaja. Onaj koji slijedi, počinje u drugoj ili trećoj godini života
Nebrojeno je običaja koji govore mnogo o čovjeku i hrani. Tajlanđanima je, kazuju internetske enciklopedije, zabranjeno stavljati hranu u usta viljuškom. U Japanu je srkanje gotovo obavezno, u Indiji se ne smije jesti lijevom rukom, a stanovnici Južne Koreje hranu ne smiju niti pogledati dok prvi zalogaj ne uzme najstarija osoba za stolom. Italijani – jer bez njih ne može nijedno gastronomsko čudo – smatraju da je posipanje ribe i morskih plodova parmezanom grijeh, dok je za Kanađane poželjno puštanje “vjetrova” tokom gozbe.
Babina baraba
Koliko ljudi, toliko naravi. Koliko naravi, toliko običaja. Onaj koji slijedi, počinje u drugoj ili trećoj godini života. Nedjelja je i mati je poranila, jer ima mnogo posla oko špareta. Kokoš je u loncu, krompir u vodi, a šnicle razbija drvenim čekićem. I dok supa lagano krčka, a krompirići i meso cvrče u vreloj masti, mati u plastičnoj posudi muti fil za krempitu. Kada i to završava, skida sa miksera kuke sa kojih se cijedi slatki nadjev i daje ih djetetu da ih poliže sa svih strana. Dijete taj posao obavlja kao nijedan posao kasnije, a potom prstom kupi i ostatke fila iz plastične posude.
U neki drugi vikend, tokom zimskog ili ljetnjeg raspusta, dijete je kod bake i dede na konaku. Špecije su mnoge, a na žvrku se, na jedan i po, kuva mlijeko koje je baka tog jutra uzela kod vremešnih Madžarica. Mlijeko se, govori baka samoj sebi po ko zna koji put, kuva na minimumu iu njega se mora toknuti malko vode da ne zagori. Kada je mlijeko skuvano i pretočeno u plastične ili staklene flaše, na dnu šerpe ostane struga koju unuče kašikom pokupi i smaže. Ako babina baraba nije gadljiva, može s vrha da pokupi i kajmak koji je slađi od prvih trešanja.
Čišćenje kuka s miksera i kupljenje struge i kajmaka uvod su u daleko ozbiljniju igru čiji prvi taktovi počinju pri povratku iz pekare. Decembarska je subota i napolju je minus devet. Mati šalje šilježe u pekaru Kod Mite po dvije vekne hljeba. Šilježe psuje u sebi (jer naglas još ne smije), ali nema kud: navlači futrovane čizme, crvenu montovku, kapu i rukavice i prti zatrpanim šorovima na drugi kraj sela. Kući se vraća dužom stranom, uz Dunav. Košava, kao u pjesmi, brije, studen koči prste i kroz vunene rukavice i šilježe nema kud nego da se ogrije na okrajku vrelog hljeba.
Hljeb je mekan, vruć i hrskav. Minus koji dolazi sa velike rijeke nestaje u toploti papirne kese iz koje se puše dvije vekne. Desni dlan putuje s jednog okrajka na drugi, a onda preuzima kesu da bi se i lijevi ugrijao. Tokom tog putovanja prsti ćopnu zeru okrajka i topli komad tijesta ubace u usta. Sad je još toplije. Ćopkanje se produžava cijelim putem, a putnik gleda da otkinuti komad nikada ne bude veći od zere, da nikada ne bude veći od zijana kojeg bi napravio sitni poljski miš da se našao u vrećici umjesto promrzle ruke. Mati rogači oči na okrnjeni lebac, ali se ne dere i ne poseže za varjačom, jer se vjerovatno sjetila da je i ona nekada radila isto.
Ćopkanje postaje ritual, postaje običaj, postaje obred. Nijedan hljeb iz pekare više ne dolazi u kompletu. Na kraju svakog okrajka dječiji prsti naprave omanji bunar. Ta akcija smeta jedino očevima i djedovima, jer su oni navikli da im se za ručak servira okrajak i ništa drugo osim okrajka. Ali, ni oni ne dižu glas za oktavu više. Biće da su neki zijani stari koliko i točak, a biće da u takvima ima i one nevine djetinje igre koja zijan razdvaja od krmačluka. Vremenom stariji muški pristaju na krnje okrajke i ne mršte se kada im se pored plitkog tanjira nađu izbunarani komadi hljeba.
Ćopkanje se nastavlja za bakinim astalom koji je posut brašnom i na kojem se razvijaju jufke. Unuče ulazi u kuhinju da se napije vode i pri prolasku drpne sa ćoška ostala dio jufke koji visi i koji baka još nije smotala. Dijete sklono takvom belaju neće praviti razliku između razvučenih jufki i gotovih kora; ne, ono će ćopnuti kakvo god da se tijesto nalazilo na stolu. Baka nedjeljom razvija debelo tijesto za rezance koje potom ostavlja u gostinskoj sobi da se malo odmore. Onaj koji voli da ćopa, uvući će se u tu sobu kad baka ne gleda i pozobaće nekoliko komada rezanaca. Ako ne ode s drugarima u gliste za sutrašnje pecanje ili na Ledine za loptom, vraćaće se toj sobi nekoliko puta, sve dok ne shvati da je na plahti ostalo isuviše malo rezanaca za bakinu juhu.
Sa slanog se prelazi na slatko tijesto. U frižideru se hladi torta za sestrin rođendan. Koji se održava danas popodne. U četiri. Ujak i ujna tek tada mogu. A tek je, da vidimo šta kaže sat, jedanaest. Torta je od punomasnog
i fila i dijete lijepo ne zna šta da radi. Otvara frižider nakon što se uvjerio da nikoga nema u radijusu od pedeset metara. Okreće tortu, prelazi kažiprstom preko ruba torte, a zatim vraća sve kako je bilo. Povrijeđenu stranu torte okreće tako da niko ne može da je vidi dok ne bude iznesena na astal. Kada će sestra, mama i ženski dio familije zavrnuti očima i zaškrgutati zubima. Na potiljak će možebiti pasti i kratka pleska, ali šta je to naspram onog trenutka kada je nafilovani kažiprst pao na gladni jezik?
Majke su šampioni
Prije nego što dođemo do najslađeg ćopkanja, onog sa ražnja, primijetićemo da matere gotovo uvijek ćopkaju kada nešto prave. Ćopnu malo mesa iz tave da vide da li je dobro smekšalo, ćopnumaloslaniniceizpasuljadavide da li je valjano kuvana, ćopnu malo salate iz činije da vide da li je dovoljno osoljena i nauljena, ćopnu malo poderanih gaća da vide da nisu slučajno upilevišeuljanegoštobitrebale.majke su,zapravo,šampionićopkanja,alinepriznati. Niti one priznaju da su najbolji u toj kategoriji, niti je neko spreman da im za to da zasluženo priznanje.
Najbolje se i najljepše ćopka kada se na ražnju nešto okreće. Prase, janje ili jare – sasvim je svejedno. Nakon što se djeca najedu moče, odlaze na livadu ili na ulicu i čekaju da se pečenje još malo zarumeni. Onda im ćaća, deda, ujak, stric ili tetak otkidaju komadiće sa butova ili sa plećki i predaju im u ruke te trofeje polako i pažljivo kao štafetu. Ako neko dobije komad sa kožicom, njemu kruna na glavi ne treba.