Ljudi i vremeplov

Nekadašnji tuzlanski gimnazijalci (dominantni) i mladići i djevojke kroz čije su kose, tijela i duše prošle godine i godine okupljaju se na priredbi koju nazivaju “Bal generacija”

Jedan od omiljenih diskaća iz moje sarajevske mladosti zvaosevremeplovinalaziose u Jelića ulici. Ni od tog kao ni od ostalih diskoklubova razmještenih po raznim dijelovima grada odavno nema traga. Nova vremena, novegeneracijeisenzibilitetiidrugačiji načini društvenog života rodili su neka druga kultna mjesta gdje mladost traži svoja uzbuđenja i zadovoljstva.

A da bih se sjetio sličica svoje mladosti i Vremeplova, zaslužna je bila jedna tuzlanska noć koju smo proveli u tamošnjem Omladinskom domu. Po priči koju mi je ona kazivala, ta zgrada i okolni teren predstavljali su tih osamdesetih godina prošlog stoljeća pravo ušće u koje se slijevala tuzlanska mladost nošena željama i raznim slatkim iščekivanjima. No, taj Omladinski njeguje još uvijek tu staru priču i zahvaljujući izvjesnom Begi svako malo (ili puno vremena) evo ih opet zajedno: nekadašnji tuzlanski gimnazijalci (dominantni) i mladići i djevojke kroz čije su kose, tijela i duše prošle godine i godineokupljajuseutomprostorunapriredbi koju nazivaju “Bal generacija”.

Dijelio sam s njom radoznalost, ali nisam uzbuđenje jer ja nisam mogao te noći nikoga poznatog sresti, a ona jeste i to mnoge. Stigli smo malo kasnije, bilo je već 23 sata, ja sam zauzeo mjesto u jednom uglu odakle sam imao pregled nad cijelim prostorom, a ona se predala valovima koji su je nosili od jednog do drugog zagrljaja. Generacije koje su uglavnom blizu ili su već prešle šezdesetu, stigle odasvud: iz Švedske, Norveške, Kanade, Njemačke, Amerike... Neke su vezale školske klupe i isti razredi,anekesamonezaboravnenoći provedene u Omladinskom.

Za muzički program opet je brinuo Bego, bile su to zimzelene melodije naše mladosti i zbog njih sam počeo priču sa Vremeplovom. Jer, dovoljno je bilo da sklopim oči i zaronim u svoju prošlost, evo znanih likova, pokreta, zatamnjenog prostora. A ovdje preda mnom su sada sijede glave, tu i tamo nekog ponesu brzi ritmovi diskomuzike pa se sa mladalačkim žarom tijelo predaje plesnim figurama lišenim bilo kakvog pravila i reda. To smo nazivali “padanjem”,atadauglavnomdugokosi mladići koji su plesali i vrtjeli svojim glavama nazivani su “padavičarima”.

Netrebajuseopisivatidarovimladosti koji se prije svega odražavaju u ljepoti tijela od koje su na likovima koje gledam ostali tu i tamo samo tragovi. No, jedna druga me sličica zaintrigirala i dala da otkrijem još jednu razliku između nas nekadašnjih i nas sadašnjih. Sjećam se, u disko smo išli zato što smo zavoljeli muziku i radost plesa, ali i često, ako ne uvijek, s nadom da ćemo sresti neki lik, neku osobu kakve mladost nošena intenzitetom hormona željno traži. Ne kažem da su hormoni nestali ili zaspali, ali slike iz ove večeri u Omladinskom nešto su drugačije. Nema osvajanja, nema izazivanja pogledom, pokretom, postoji samo nekakva nježnost sa prelivom nostalgije. Zagrljaji su iskreni i prijateljski, radost što se mogu zajedno sjećati jedino važna i neupitna.

I tako sam, dakle, gledao sve te generacijske blizance, s vremena na vrijeme ona bi dovela nekog ili neku da se upoznamo, u buci smo razmijenili neke riječi od kojih ja pola nisam razumio, a druga strana nije čula... ali častili smo se prijaznim osmijesima i svima je bilo lijepo.

Ujednomtrenutkuprišlanamjejednaveseladamaipredstavilase,ovajput ja nisam čuo njeno ime, a nakon što je s osmijehom odlepršala, ona mi je rekla: “Znaš li ko je ona?”

Slegnuo sam ramenima i odrično odmahnuo glavom.

- Ona je sestra mog prvog momka, prve ljubavi... I s njom sam ja stalno na vezi.

- A on?, upitao sam.

- Eno ga tamo, usmjerila mi je pogled ka jednoj od sijedih muških glava.

Nije nas dijelilo ni deset koraka. On je tamo bio sa svojom suprugom, ona je bila sa mnom.

- Pa, jeste li se pozdravili?, pitao sam. - Nismo.

- Zašto?, pitao sam dalje.

- Ne znam, odgovorila je.

Kasnije sam lovio njegov pogled, učinilo mi se da je nekoliko puta prešao preko našeg stola. Razmišljao sam.

Iznjenepričeznamdajetobila,kako kasnijeimamoobičajreći,velikaljubav. Ako ni zbog čega trebala je biti važna jer je i njemu i njoj to bila prva ljubav. I zamislite apsurda: dva bića koja su za neko vrijeme jedno drugom poklonila svoja srca sada, godinama kasnije nisu u stanju ni da se pozdrave. Ponekad izgleda da je mržnja postojaniji materijal za buduće prijateljstvo od ljubavi. Recimo, decenije poslije strašnih bitaka po Pacifiku gdje sve ne i ko zna preživjelivojniciameričkeineprijateljskejapanske vojske nalaze se u nekom svom Omladinskom i grle i ljube kao da su braća,anenekadašnjikrvnineprijatelji.

Moram priznati da mi je nakon otprilike sat vremena postajalo dosadno i zamorno, a onda se dogodila sljedeća slika. Iz mraka pored ulaza izronio je jedan lik. Kretao se vješto sa štakama, pred njim su ljudi i žene otvarali prostor, a on se svako malo zaustavljao rukujući se i dijeleći osmijehe. Bio je u bijeloj majici koja je naglasila tamnu put njegovih izvajanih ruku i inače je izgledaokaoumjetničkodjelonekoggrčkog vajara koji su itekako znali naglasiti ljepotu ljudskog tijela. Pratio sam pogledom to impresivno biće i kad je bio blizu mene, nisam odolio. Dodirnuo sam njegovo rame, približio mu se dovoljno da me čuje i rekao: “Baš ste jedno impresivno biće. Lijepo vas je vidjeti.”

Nasmiješio se i odgovorio: “Hvala vam. Hvala vam lijepo. Hvala vam puno.”

Kasnije sam se raspitao i saznao da se radi o profesoru Edi. Stradao u ratu, amputiraneobjepotkoljenice,dogodilo se kad je spašavao druga. Liječio se po inostranstvu, uz to završio fakultet i sad je profesor.

Živ mi bio, profesore Edo.